aerodrom konstantin veliki, niš
Promo
aerodrom konstantin veliki, niš

Promo

aerodrom konstantin veliki, niš, Foto: Promo

Dr Vladimir Đurić, poznat po svojim statusima na društvenim mrežama, ponovo je uspeo da nas rasplače i da nam pokaže šta je ustvari suština života.

Post prenosimo u celosti:

-Dok stojim u cik zore na dolaznom terminalu aerodroma Nikola Tesla...pažnju mi privuče žena od šezdesetak godina koja je usplahireno špartala u regularnim vremenskim intervalima...od mesta gde smo zajedno sedeli...do pušionice ispred...i nekako me mimo moje volje natera da razmišljam...onako bunovan...

Zamišljam kako je juče ustala u pola šest...skuvala ogromnu tursku kafu...zapalila cigaretu...i napravila spisak od dvaseset stavki u svom blokčetu...

Zamišljam kako se već tada unervozila kada je shvatila šta je sve potrebno da uradi u sledećih 24 sata pre no što avion sleti na aerodrom...

Razmišljam kako puši još jednu cigaretu pre no što će krenuti u taj Iskonski Majčinski Poduhvat-ugostiti ćerku koja dolazi posle dosta vremena...Kući...iz Amerike...kod nje...
Zamišljam kako okreće prvo komšiju Žiku...pandura...i dobričinu...odanog prijatelja porodice...kome čitav život nosi sarme...kolače i lekove...da proveri da li definitvno važi dogovor od pre mesec dana...da će njegovim autom ići do aerodroma...i da ga podseti da već u 4 i 30 treba da krenu...jer ko zna...možda pilot ovaj put nagari avion iz NjuJorka...ili se Zemlja brže zavrti...pa ona ranije stigne...i kako je sa Žikom sve ok i dogovoreno...kao i uvek...sa takvim sojem ljudi...

 

Kako ulazi u Maxi...i kako je mesar mlad...kud Jova baš sad da ne radi...da li će ovaj klinac znati da odabere šnicle kako treba...i da ih iseče na pravi način...da bi Miličine omiljene lovačke šnicle bile baš onakve kakve ih voli...

Potom uzima piškote i čokoladu...šlag...mleko...i ostalo iz podfoldera „Miličina omiljena torta“ sa spiska...i pokušava da izvuče recept iz malog mozga...

Vučić stao za govornicu, a onda sasuo sve Amerikancima u lice!

Obeležavanje Operacije Halijard organizuju Ambasada SAD i Fondacija Halijard * Obeležavanje Operacije Halijard organizuju Ambasada SAD i Fondacija Halijard, a godišnjici će prisustvuje američki ambasador Kajl Skat * Predsednik Srbije Aleksandar Vučić prisustvuje danas u Pranjanima * Operacija Halijard je bila najveća operacija spasavanja oborenih američkih i savezničkih vazduhoplovaca ikada.

Zamišljam kako dolazi kući...i kako počinje sveobimne pripreme hrane i torti...koje bi namirile potrebe minimum dvadeset ćerki...i kako se nervira...i kako joj ne ide...ipak odavno nije spremala...jednostavno...nije bilo preterano razloga...pa je ispala iz forme...

Zamišljam kako oko šest odlazi do blagajne JDP-a da kupi karte za predstavu...i kako se baš raduje što su dobile dobra mesta...
Kako se čuje sa prijateljicom Cicom...i kako joj kaže da sledećih nedelju dana...neće moći da kafenišu...jer joj je ćerka tu...
I kako iznurena već oko deset leže da spava...
Kako zbog uzbuđenja i radosti zaspiva tek u pola tri...i kako se trza tačno u tri i pet...da proveri da se Žika nije uspavao...
Sasvim dovoljno...za noćas...ionako će se naspavati posle na bromazepamu...kad ona ode...biće vremena za spavanje koliko hoćeš...ionako tad neće imati šta pametnije da radi...
I kako su na aerodrom došli sat vremena ranije nego što bi trebalo...

I kako Žika drema na parkingu...

I gledam je dok stoji pored mene...dok čekamo da na displeju zasvetli da je let iz Njujorka...prispeo u stanicu...
Kako je nervozna...nenaspavana...i uzbuđena...
Da li će let proteći kako treba?
Da li su očistili pistu?
Da li se torta stegla?
Da li će Žikina šklopocija uspeti da iz doveze do kuće?
Da li je sve što je trebalo obavila?
Hiljadu pitanja...
I onda...tačno pola pakle cigara kasnije...oko 6...eto Milice...
U trenutku kao da vreme staje...
Pokretna vrata se otvaraju i kroz njih izlazi prelepa mlada poslovna žena...među prvima sa leta...
Tridesetak godina...idealni statista za neki fensi američki film koji se snima na Menhetnu...o bogatim i uspešnim ljudima...
Model iz izloga koji reklamira američki san...
Duga braon kosa..bež kaput...crna košulja...i bež pantalone...crne čizme...i isti takav kofer...
Skockana i elegantna...sa aurom uspešnosti oko nje...
I sa osmehom preko celog lica...

Tuga

Shutterstock/Ilustracija

Tuga, Foto: Shutterstock/Ilustracija

I sa raširenim rukama...

I sa onim sitnim koracima koje pravimo kad se zaletimo prema nekome...koga volimo...
I sa suzama...
I sa majkom koja samo što je ne obori na zemlju...sad kad je se konačno dočepala...
Razmišljam...
Kakav li je osećaj videti ćerku prvi put uživo nakon dve godine?
Kakav li je osećaj zagrliti je?
Kakav li je osećaj provesti sledećih nedelju dana sa njom?
Kolika je to sreća?
Kao nekad...
Razvlačiti se po kući...ispijati kafe...pričati...spremati ono što ona voli...i zajedno jesti za stolom u njihovoj trpezariji...šetati po Knez Mihajlovoj...pristati nakon prenemaganja da joj ona kupi nešto od garderobe u Moni...što je merkala pola godine...i otići na kolače nakon šopinga u njihovu omiljenu poslastičarnicu...i u pozorište kao što su to radile od kad je imala petnaest godina...
Kako je otići na grob njenog oca...ovaj put u društvu...i popiti rakijicu...sada sa odraslom ćerkom u kafanici ispred groblja...

I kako će joj biti za sedam dana s one druge strane aerodroma...

Pročitajte još:

Gde odlaze...

Kolika je to tuga...
I koliko će blokče biti prazno u danima nakon toga...
Bez obaveza...
Bez razloga za trud...
Bez nekog velikog smisla...i izvora radosti...
To ne bih ni mogao da gledam...
Sreća pa smo se sreli sa ove strane gde deca dolaze...
Ne znam...
Da je dobro...svakako nije...
Žika će zastupati tezu dok se tada budu vraćali ka kući...da nije otišla u rat...i da je bolje što je tamo gde može da uspe...i da postane srećna...
I da nije ni skype tako loš...
Eno njegov Petar se svaki dan javlja sa kruzera...
Šta mu fali...
I kako će se majka složiti...
I klimati glavom sve do Bežanijske Kose...zagledana u jednu tačku na šoferci...gde će izaći...da ode do Crkve Svetog Vasilja Ostroškog...
Da se pomoli i zapali sveću...
I da ostavi veći deo novca koji joj je ćerka ostavila da ima...
Jer...
Šta drugo njoj treba...
I šta je drugo uopšte i važno i bitno...
Ako je ona živa i zdrava...
I srećna...
I ako je njoj dobro...
Samo nek je čuva njihov lični Svetac...
Valjda barem On može da dobaci i preko okeana...

BONUS VIDEO: Pitali smo Aleksandra Vučića kada će biti uveden VOJNI ROK i šta piše u u ličnoj poruci od Putina

 

Komentari (8)

jana

15.09.2019 11:50

Idi bre rasplaka me

Ista takva

15.09.2019 13:01

Citam i placem,ponovo prozivljavam situaciju koju poizivljavam vec pet godina,dva puta godisnje.Bol u grlu i lazni osmeh,bol u grudima.Koliko sto nije tu,toliko sto nije imala bas puno izbora.Rodna gruda u kojoj zivimo.Samo neka je njoj dobro.

Gordana

15.09.2019 16:08

Previse patetike.Normalno je da deca grade svoj put u zivot.gde god to zele.I mi smo nekad davno otisle iz svojih rodnih domova.A ni sezdesetogodisnje majke nisu bas smusenice koje zive iskljucivo kad im dodju deca iz sveta.Ma ajte molim vas.odlepimo se od odraslih mladih ljudi pustimo ih da disu.Nemaju odgovornost kako mi organizujemo svoj zivot.To je nas posao.Njima srecno gde god bili.

Ema

16.09.2019 23:17

@Gordana - U pravu si, zato su ti "smusenice" dale "minusice". Valjda i mi roditelji treba da imamo tu auru uspesnosti, deca vole da se ponose svojim roditeljima. Vremena su se promenila, ali ne volimo svoju decu ni truncicu manje zbog toga.

bb

15.09.2019 18:22

Bravo za tekst! Stvarnost je to! Skoro nisam procitala lepsi clanak.

Petar Bg

18.09.2019 01:05

@bb - Na njegovoj fb stranici imate svakodnevno objavljene tekstove, sto tudja, sto licna iskustva! Ne morate imati profil, da biste citali, nemam ni ja. Zaista covek smiruje i motivise, bez ikakve zaludjenosti! Ova prica je objavljena jos u januaru ove godine, ali mi je drago sto je ponovo aktuelizovana. Hvala Vam na objavi.

Majka

15.09.2019 22:56

Citam i suze mi idu... Tekst je savrsen. Mislim da sam gospodinove tekstove vec citala i stvarno sam odusevljena. A ovaj moze samo majka da razume i to majka koja je na poseban nacin vezana za svoje dete.

pinokio

17.09.2019 18:58

Ako je ovaj covek dobar doktor kao sto je i pisac onda mu svaka cast. Nazalost to je sudbina nas Balkanaca. Kad sam ja 1989-te odlazio preko bare, otac se gusio u suzama. Dest godina kasnije vodim brata kod mene a otac ce:" vodi ga sine odavde iz ove ludnice i spasi" . On se vec vratio a ja cu dogodine. Ali mi smo materijalno obezbedjeni, zbog mene . Nazalost mnogi se bore da prezive sa obe strane bare . Teska vremena , nikad gora. Ali tekst je fenomenalan.