Episkop Segije
Eparhija
Episkop Segije

Eparhija

Episkop Segije, Foto: Eparhija

Kao ni u crkvama, ni u domovima neće biti većih porodičnih okupljanja, tradicionalnog kucanja jajima... Neki ljudi će za praznik biti sasvim sami. Kako oni da se ponašaju?

- Istina je da će se Vaskrsenje Hristovo proslaviti nešto skromnije nego inače, ali njegov značaj, simboliku i duhovni smisao ne može umanjiti niko i ništa, pa tako ni epidemija sa kojom smo se suočili. Hristovo Vaskrsenje je prilika da iznova vaskrsnemo ljubav prema bližnjima, naročito prema onima koji su stari, bolesni, usamljeni, ali i prema onima koji su, pravedno ili ne, odbačeni od ovoga sveta. Ne zaboravimo da je Hristos vaskrsao za svaku dušu, od Adama do poslednjeg čoveka. Ne zaboravimo prezrene ne prezirući njihovo postojanje. Obradujmo ih bar telefonskim javljanjem, poželimo im srećne praznike, obećavajući im skoro viđenje nakon što ova epidemija ostane samo ružno sećanje.

Rekli ste da smatrate da je ovaj virus veštački stvoren i poslat u svet sa zlom namerom. Zbog čega tako mislite?

- Ukoliko ne verujemo u takozvane teorije zavera, onda verujemo u teoriju spontanog razvoja događaja. Ne želeći da verujem u ovo prvo, prisiljen sam da sumnjam i u ovo drugo. Danas se kontroliše sve što se može kontrolisati, događaji se kreiraju, a sve manje događaju. Na svim poljima vode se svetske bitke, kako u politici i ekonomiji, tako i u svetu nauke, tehnologije, sporta, čak i kulture. Svet je jedno veliko bojno polje, a u tim bitkama, vidljivim i nevidljivim, nema nedozvoljenog oružja jer su ciljevi prevlast i neograničena moć ionako velikih zemalja. Pod maskom humanizma, čovečanstvo je poodavno onečovečilo samo sebe. Što se virusa tiče, mislim da pravu istinu nikada nećemo saznati. Zvanična, formalna istina biće dostupna, ali se mnogi neće saglasiti s njom. To je unapred jasno. Lažne informacije su kao lažni novac - plasiraju se s ciljem da one prave i istinite izgube vrednost. Sumnja i strah biće sve temeljnije odrednice našeg vremena, a nasuprot strahu uvek je stajala vera. Svako će imati mogućnost da izabere ili jedno ili drugo.

Episkop Segije

spc

Episkop Segije, Foto: spc

 

Neki su uvereni da nam je Bog poslao ovaj virus kao iskušenje jer smo skrenuli sa pravog puta?

- Skrenuti sa pravog puta znači živeti u grehu, a greh nije ništa drugo nego životni promašaj. Čovek današnjeg vremena u svemu vidi resurs, čak i u svome bratu. Interes je iznad istine, profit je iznad ljubavi, tehnika iznad prirode... Ne možemo činiti zlo, a nadati se dobru. Čovek je kruna svih stvorenja i data mu je priroda na raspolaganje, ali to ne znači da treba uništavati sebe i sve oko sebe. Prema svemu se moramo odnositi sa poštovanjem, od bližnjega svoga do drveta u šumi. Kada prizemljimo svoju gordost, a dušu uzdignemo ka Nebu, iskušenja će biti manje, ma od koga dolazila.

Nažalost, među žrtvama opakog virusa je i episkop valjevski Milutin. Verovatno vam je teško palo što niste mogli da prisustvujete njegovoj sahrani?

- Nenadani odlazak vladike valjevskog Milutina bolno je odjeknuo jer nismo očekivali skori rastanak s njim. Ipak, Bog je taj koji odlučuje kada ćemo doći i kada ćemo otići sa ovoga sveta. Vladiku Milutina ćemo pamtiti po onome što je ostavio u srcu svakoga od nas, ali i po onome što je ostavio u nasleđe Eparhiji valjevskoj, o kojoj se 14 godina starao kao dobar domaćin. Takođe nas je ražalostila smrt mladog veručitelja Predraga Jevtića, takođe iz Eparhije valjevske. Nama ostaje da ih molitveno pamtimo, verujući i dalje da je Božja promisao iznad svakog našeg ljudskog umovanja. 

 

Čitam Andrića, gledam u vodu…

Kako provodite vreme u izolaciji? Šta čitate, šta gledate?

- Nama, monasima, izolacija je prirodno stanje. Reč monah označava čoveka koji živi sam, usamljenika. S druge strane, izolacija svakom čoveku daje mogućnost da se zamisli nad sobom, nad svojim postojanjem, da odgovori, svako za sebe, na ona tri čuvena kantovska pitanja - šta mogu znati, šta treba da činim i čemu se mogu nadati? Tada će svako od nas videti gde se nalazi u ovom vrtlogu postojanja, jer je čoveku neprilika stvorila priliku da se zamisli nad samim sobom. Što se čitanja tiče, mi koji živimo u Bosni i Hercegovini moramo se uvek vraćati Andrićevim delima kako bismo što bolje shvatili sebe i zemlju u kojoj jesmo. Gledam u Unac i Unu odmarajući pogled na Božjoj tvorevini, koja, ovde u Manastiru Rmnju, ima poseban pečat.