Beograđanka
Dejan Briza
Beograđanka

Dejan Briza

Beograđanka, Foto: Dejan Briza

Iako je prošlo već više od nedelju dana od prodaje najmarkantnije zgrade starog Beograda, kultne Palate „Beograd“, strasti se i dalje ne stišavaju među građanima, rezigniranim privatizacijom ovog kultnog objekta. Od karikatura, na kojima je prikazano izbacivanje večno ugnježđenog satiričara Duška Radovića, preko lamenta arhitekata, do ozbiljnih članaka istraživačkog novinarstva u kojima se prikazuju sve cifre, izražene u kvadratima, evrima, godinama...

Ali niko se nije zapitao kako je ova zgrada započela svoj život i da li su struka i šira javnost oduvek imale ovako zaštitnički nastrojen stav ili je sve to izgledalo malo (više) drugačije.

O usponu arhitekte Branka Pešića, koji se kalio upravo na projektu Beograđanke govorili smo u jednom od prethodnih članaka, ali su ostale i neke nerasvetljene činjenice, koje nećete tako lako pronaći u literaturi, već isključivo u dnevnoj publicistici i sećanjima stručnjaka i novinara koji su pratili izgradnju Palate „Beograd“.

Za početak, o Beograđanki je pričala sama struka, koja se u to vreme, sredinom 70-ih godina, veoma negativno izjašnjavala po pitanju arhitektonsko-urbanističkih kvaliteta ove zgrade. Mnogima je bilo nepojmljivo zašto je prva zgrada sa visinom od preko 100 metara morala da bude „zabodena“ baš na tom mestu, u samom jezgru starog Beograda. Realno, urbanizam je to i tada dozvoljavao, a niži aneks zgrade je kao i u slučaju Palate „Albanija“ logično povezao kulu sa okolnim blokom zgrada.

Sa druge strane, mali broj i samih arhitekata je tada poznavao istoriju i činjenicu da je do pred početak Drugog svetskog rata ta lokacija baš bila pripremana za izgradnju jedne privatne višespratne poslovne zgrade, koju je projektovao arhitekta Grigorije Samojlov, o kojoj je takođe bilo reči u jednom od prethodnih tekstova.

Nije samo urbanistički položaj nepravedno negativno atribuirao Beograđanku. Tu je bila i stalno prisutna arhitektonska sujeta. Naime, otkada je arhitektonska struka ozbiljno počela da se razvija još u vreme Kneževine, to jest Kraljevine Srbije, arhitekte su oduvek bile podeljene u dva tabora, koje ćemo kolokvijalno nazvati „profesorski“ i „poslovni“, koji su stalno bili u većem ili manjem antagonizmu, a njihovi predstavnici su retko sarađivali između sebe.

Naravno, nije sve bilo tako crno-belo. Bilo je i privatnih arhitekata koji su uspevali da ubede svoje investitore da izgrade objekte s veoma kvalitetnom arhitekturom, ali i državnih arhitekata, koji iako zaposleni na fakultetu ili Ministarstvu građevinarstva, nisu mogli da premaše nivo već uveliko stilski i tehnički prevaziđene arhitekture. Slične okolnosti su vladale i nakon Drugog svetskog rata, samo što je usled društveno-političkog uređenja nove države, broj privatnih arhitekata drastično opao, a institucija Arhitektonskog fakulteta znatno ojačala.

Predstavnici fakulteta tada su bili arhitekte Uroš Martinović i Bogdan Bogdanović, a privatne prakse arhitekta Mihajlo Mitrović. Svi oni su se međusobno uvažavali, pobeđivali jedni druge na konkursima, a mnogi se i privatno družili. Posla je bilo jako mnogo i svaki kvalitetni arhitekta mogao je da dobije priliku da se ostvari kroz neko delo, pa su državno-privatna rivalstva bila znatno manje prisutna.

Ali šta se dešava kada se na sceni pojavi arhitekta koji ne pripada ni jednoj od te dve dominantne struje, već posao dobije putem partijske direktive? Naročito posao projektovanja najviše zgrade u Beogradu. Arhitekta Branko Pešić bio je odličan inženjer, doduše nešto slabiji kreativac i mnogo više se isticao na Građevinskom fakultetu i možda nikada ne bi izašao iz anonimnosti da ga intervencija SKJ nije dovela na poziciju autora Palate „Beograd“. Iako je kao arhitekta bio na nivou ovog zadatka, kolege nisu mogle da oproste ovaj čin dodele posla bez nekog značajnijeg konkursa i odmah po završetku izgradnje krenule su kritike na račun arhitekture. Najpoznatije je ona u kojoj se arhitekti Pešiću zamera na izboru tamne boje za elemente fasadnog platna, da time zgrada dobija izgled crnog monolita iz filma „Odiseja u svemiru“, a neki su išli do poređenja zgrade sa crnim nadgrobnim spomenikom (verovatno za sam grad Beograd) i naravno dodela poznatog nadimka - „crna udovica“.

Arhitekta Pešić nije želeo da se upušta u stručne rasprave na temu kritika njegovog dela, verujući da je učinio ispravnu stvar projektujući Beograđanku baš onakvu kakva je i sada pred nama. Struka je ignorisala zgradu duže od dve decenije. Po rečima arhitekte Zorana Manevića, istoričara, teoretičara i zaštitara, na jednom sastanku u Zavodu za zaštitu spomenika grada Beograda, koji je održan u drugoj polovini 90-ih godina, tema je bilo sastavljanje spiska posleratnih objekata koji bi trebalo da dobiju zaštitu. Na njegov predlog da se na tom spisku nađe i Beograđanka, bio je iskritikovan od kolega pa je taj predlog gotovo jednoglasno bio odbačen. Opšti stav struke po pitanju valorizacije arhitekture Palate „Beograd“ ostao je gotovo nepromenjen do današnjih dana.

Pre pet godina postavljena su četiri savremena „Šindlerova“ lifta, koji se penju četiri metra u sekundi. Njihova ugradnja koštala je 800.000 evra. U zgradi su postavljeni moderni protivpožarni merači i video-nadzor. Ova građevina se dva puta godišnje kompletno pere spolja. Pored 7.000 kvadrata prozora, ekipe alpinista čiste i 6.500 kvadrata aluminijumskih okvira. Za taj posao potrebno im je između sedam i deset radnih dana, zavisno od vremenskih uslova. Međutim, da bi ova ponosna dama zasjala nekadašnjim sjajem biće potrebno temeljno renoviranje. Možda će posle njega proraditi i restoran sa vidikovcem na poslednjem spratu, kao i onaj na petom koji je svojevremeno bio okupljalište gradskog džet-seta.

PROČITAJTE JOŠ

Komentari (1)

neko

28.09.2020 13:07

Sinisa, cestitamo na kupovini, nadam se da ce ti bas biti crna udovica