Anđelka Đurđević
Printscreen
Anđelka Đurđević

Printscreen

Anđelka Đurđević, Foto: Printscreen

Svaki dan počne trčeći 20 kilometara, posle čega vežba, pa ide na posao odnosno vodi časove fizičkog u VII beogradskoj gimnaziji, a uveče često ima po dva energična fitnes treninga po takozvanom bodi atak programu.

"Jedno vreme sam pisala koliko pretrčim i šta sve uradim, ali mnogo je toga i odustala sam. Možda bi nekako ipak trebalo", kaže ona.

Nekom su ludost i potpuna neozbiljnost moje aktivnosti sa 40 godina, ali ima ljudi koji me baš zbog toga poštuju i vrednuju.

"Ja sebe često uhvatim u razmišljanju da li je normalno za ženu mojih godina, suprugu i majku, da to sve radim. Druga stvar me ipak prenela iz toga - prošle godine sam bila druga na zimskom maratonu u Beogradu na trci od 10 km. Nisam trčala za medalju već iz zadovoljstva. Nisam ni znala da sam druga, dok mi na cilju nisu rekli gde da dođem na uručenje medalja. Posle sam shvatila da ako ja tada sa 39 godina trčim brže od mnogo mlađih i profesionalnih sportiskinja, onda ne treba da stajem. Stvarno lepo iznenađenje za mene."

Anđelka kaže da je trčanje sve sem gubljenja vremena, kao i da je to što je upoznala mnogo ljudi u Košutnjaku, gde najviše trči, za nju dovoljan motiv da ne staje.

"Mi trkači smo posebna fela ljudi. Dešava mi se kad krenem rano ujutru da trčim da se zapitam šta će mi sad to, ali sa svakim kilometrom se osećam bolje. Na desetom kažem sebi super ti ide i treba ovo tvom telu, na 15-om stani malo, hodaj, imaš 40 godina. Ali baš onda krenem još jače, valjda je to kompetitivnost iz profesionalnih dana."

Anđelka je sa 16 godina kao juniorka istrčala 800 metara za 125 sekundi što je ravno seniorskom uspehu i bilo je tad drugo najbolje vreme na svetu. "To je bila trka mog života u Beogradu. Posle se nesrećno nisam plasirala na svetsko prvenstvo, iako sam bila spremna. Na kvalifikacionoj trci pratila sam vodeću grupu i mislim imala snage da preletim, ali kad je trebalo da finiširam osetim da me devojka zakačila po sprinterici i posrnula sam. Nisam pala, ali sam izgubila ritam i završila četvrta, a tri devojke su išle na svetsko. Već na sledeće svetsko išle su četiri."

Iako joj se "nije dalo" u profesionalnom sportu, ubrzo je doživela povrede iz kojih se teško vraćala, Anđelka kaže da ona ne može bez sporta. Završila je Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja i prošla brojne životne i sportske faze. Srela se sa oscilacijama u kilaži, ali i sa anoreksijom, koju je uspešno savladala.

"Kad sam prestala sa profesionalnom atletikom ugojila sam se 15 kilograma za godinu dana, a posle bila i anoreksična toliko. Svega sam se lišavala, dok nisam došla do tačke anoreksije. Dva-tri meseca bila sam baš užasno mršava. Ne znam uopšte kako sam sebe dotle dovela i kako sam funkcionisala, ni kako sam shvatila da sam anoreksična. U takvom stanju koliko god da ste mršavi nije vam dovoljno. I danas mi se dešava da ponekad sebe lišavam kad preteram, ali uspostavila sam balans u ishrani. Nemam neku računicu koliko potrošim i unosim kalorija, ali mnogo potrošim i trudim se da jedem koliko mi prija. Najobimniji mi je obrok posle treninga jutarnji, a posle dva lagana. U trudnoćama sam bila opušetna po pitanju ishrane i aktivna sve vreme. NIsam se mnogo gojila, oko desetak kilograma i brzo sam se vraćala u formu."

Anđelka kaže da su i problemi sa ishranom krenuli iz profesionalnog sporta, jer je sa 11 godina kad je počinjala bila premršava. "Onda je neko rekao da treba da povećam masu, pa sam uzimala mnogo hrane i uspostavila disbalans. Posle su proradili hormoni u pubertetu, krenula sam da se gojim, pa da vodim računa."

Kaže da njeni gimnazijalci pozitivno reaguju i trudi se da im prenese svoje iskustvo. "Pričam mnogo sa đacima, neke sam motivisala, ali ipak većina bi ako može iz kreveta neki rezultat da se postigne. Mladi su, ne zanima ih fizičko mnogo."

Za njeno troje dece važno joj je da su fizički aktivni, ali kaže da nije preambiciozna roditeljski. "Ne bih volela da budu profesionalni sportisti. To je moderno gladijatorstvo, a da ne pominjem nedozvoljene supstance. Bile su i meni nuđene, a plašim se da su danas deo sporta."

Veliku podršku od studija do danas Anđelka ima u svom mužu i kolegi Vladimiru, koji je redovno na trenizima na otvorenom, a kako kažu i gde god da putuju, patike su uz njih i trčanje se ne propušta.

 

Komentari (1)

Сараџогла

19.08.2018 00:11

Да се ја питам ЗАБРАНИО БИХ ТРЧАЊЕ У ПРИРОДИ!Знате ли колико је девојака или жена смртно страдало по свету од предатора који су чекали сакривени.Такав је и убио певачицу Јелену. Стари Џоле зна шта пише и само једна жена да ове моје речи узме за озбиљно неће имати проблема.Погледајте само са колико смо болесника окружени?Неки кретени не бренују ни своју рођену ћерку да силују што је за смрт на лицино место!