Vlada Plemić govorio je danas u ime odlikovanih vatrogasaca na svečanosti povodom Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, a njegovo obraćanje bilo je potresno svedočenje o borbi sa vatrenom stihijom u Deliblatskoj peščari.

Posle četiri decenije provedene u vatrogasno-spasilačkim jedinicama i iskustva stečenog i na intervencijama van Srbije, Plemić kaže da se nikada nije susreo sa požarom kakav ga je ovog leta dočekao na Deliblatu.

Posebno emotivno govorio je o trenutku kada je, iako već četiri godine u penziji, dobio poziv da ponovo pomogne svojim kolegama.

– Velika mi je čast što danas stojim pred vama i imam priliku da vam se obratim u ime svih dobitnika današnjih odlikovanja. Posle nekoliko decenija provedenih u vatrogasno-spasilačkim jedinicama, čovek pomisli da je naučio i video sve, da ništa više ne može da ga iznenadi. A onda usledi jedan poziv i tog avgustovskog dana od načelnika Sektora, zamenika ministra gospodina Čaušića, da je potrebna pomoć na Deliblatu. Iskreno, za mene čast, shvatam da me moj Sektor i moja Srbija nisu zaboravili kao penzionera.

„Moje znanje i moja pomoć su neophodni“

Plemić je rekao da je odmah shvatio koliko je situacija ozbiljna.

– Kada dobijete takav poziv, znate da je nešto ozbiljno. Vratimo se u 1912, 1917. godine, vojvode Mišića i vraćanja, pomislio sam: „Ovo je stvarno ozbiljna situacija, moje znanje i moja pomoć su neophodni“. Stavljam se u svrhu Republike Srbije i mog Sektora, i načelnika koji su me udostojili da me pozovu četiri godine posle mog penzionisanja.

A onda je izgovorio rečenicu koja najbolje opisuje razmere požara sa kojim su se vatrogasci suočili.

– Odgovorno tvrdim da se u svojoj karijeri od 40 godina nisam susreo sa požarom kao što je onaj u Deliblatskoj peščari. Radio sam i u Grčkoj i u drugim susednim državama, ali ovo je bio izazov i veliko iskušenje za sve nas. Bogu hvala što smo izdržali.

Vatra je iz trenutka u trenutak menjala pravac

Borba nije bila samo sa plamenom. Vetar je situaciju činio još opasnijom i nepredvidivijom.

– Vatra koja je svakog momenta menjala pravac usled udara vetra, koji nije davao predaha, svaki naš korak bio je neizvesnost i borba sa novim žarištem.

Kako je objasnio, to nije bila obična intervencija koja se završava posle nekoliko sati ili dana.

– To je bila borba koja je od svakog vatrogasca-spasioca tražila snagu, znanje, strpljenje, poverenje u čoveka pored sebe.

U tim trenucima, dodao je, činovi i funkcije prestali su da budu važni.

– Nismo mislili da li je neko rukovodilac, visoko po činu, ili izvršilac, svi smo bili na istom zadatku. Od načelnika Sektora do vatrogasca koji je počeo pre godinu dana da radi. U tim trenucima nije bilo važno ko je odakle došao, koliko ko staža ima, na kojoj je poziciji. Važno je bilo da se pogledamo u oči i nastupamo kao jedan.

„Bila je to rovovska borba za svaku kuću, gasovod, farmu“

Plemić nije skrivao da je bilo trenutaka kada je izgledalo da će vatra pobediti.

– U požaru je tokom celokupne situacije u pojedinim momentima delovalo da nećemo uspeti i da je vatra nezaustavljiva. Bila je to rovovska borba za svaku kuću, gasovod, farmu.

Vatrogasci iz različitih delova Srbije bili su raspoređeni oko Šumarka, Dubovca i Kajtasova.

– Vatrogasci iz cele Srbije raspoređeni oko Šumarka, Dubovca, Kajtasova, nisu ustuknuli pred vatrenom stihijom, uspeli su da je zaustave.

Najvažnija pobeda – nijedan život nije izgubljen

Posle neprospavanih noći, neizvesnosti i borbe sa vatrom koja je neprestano menjala pravac, najvažniji rezultat bio je da nije izgubljen nijedan ljudski život.

– Na kraju smo uspeli, sigurno uz božju pomoć uspeli smo da nijedan ljudski život ne izgubimo, da nema oštećenih objekata. Hvala svim ljudima koji su dali natprosečni trud na ovoj intervenciji.

Plemić je posebno istakao zajedništvo ljudi koji su učestvovali u intervenciji, kao i odluku da se pomoć zatraži iz inostranstva.

– Svaki korak mojih kolega bio je dobro isplaniran i promišljen. Svaki potez kao traženje pomoći kolega iz inostranstva bio je dobro promišljen. Bez sujete, svađe, sukoba, pored neprospavanih noći, zajedno smo delovali kao jedan.

Cilj je, kako je zaključio, sve vreme bio samo jedan – zaustaviti vatrenu stihiju pre nego što uništi ono što su ljudi godinama stvarali.