Marko Selaković
promo
Marko Selaković

promo

Marko Selaković, Foto: promo

Te „divne“ devedesete, koje sada mnogi prizivaju sa nekakvom navodnom nostalgijom, naučile su nas koječemu:

- Kako da preživimo s ograničenim resursima,
- Kako da u nemogućim uslovima obezbedimo ono što nam treba,
- Kako da prepoznajemo različite tipove ljudi.

E ova poslednja veština ispostavila se kao osobito važna. Nije ona u protekloj nedelji korišćena u uobičajene svrhe: za identifikaciju podguznih mušica, karijernih bitangi, profesionalnih trgovaca uticajem, političkih suncokreta i inih bića iz sive lagune. Ta veština došla je do izražaja kada je reč o histeričnim pomamama za pilićima u novootvorenom lancu hipermarketa.

Ko o čemu, ja već drugu nedelju o potrošačkom društvu: prošlog ponedeljka o kampanji, sad o ponašanju potrošača. Šta ćemo: jeste tema.

Elem: slušam „profesionalne opozicionare“ i dežurne dušebrižnike kako se zgražavaju nad postupcima našeg naroda. Podsećam i jedne i druge: to je duboko ukorenjeno u masovnoj psihologiji. Ako ne znaju, neka konsultuju nauku. Ako ih mrzi da to urade, neka pogledaju oko sebe:

- U Americi stoje u redovima i tuku se za novi „ajfon“.
- U Sloveniji stoje u redovima i tuku se za novi televizor.
- U Srbiji stoje u redovima i tuku se za jeftine piliće.

Dakle, potrošačka groznica je normalna stvar, samo od kupovne moći zavisi za šta se ljudi tuku. Želim da u Srbiji što pre sa ataka na batak pređemo na televizore, ako je moguće - a na Vladi je da nam to omogući. Mada, i pilići su pomak: pre koju godinu su se ljudi otimali i tukli usred Beograda oko besplatnih sadnica, ako se ne varam.

Nisu samo pilići bili u fokusu. Kupovalo se na angro svašta: šećer, banane i šta sve ne... Da se vratimo na tipologiju ljudi.

Postoje tri vrste kupaca koji su u stanju da odjednom kupe ogromne količine nečega (ne računam tu vlasnike restorana i slične):

- Ljudi koji kupuju zato što je nešto jeftino,
- Ljudi koji kupuju jer može da im zatreba,
- Ljudi koji kupuju da bi preprodali.

Ovih prvih ima svuda oko nas. Ovih drugih ima više nego u drugim državama, jer smo tokom već pomenutih devedesetih iskusili i glad, i nemaštinu, i restrikcije, i sve druge lepote života. Masa ljudi od tada živi u nekoj vrsti egzistencijalnog straha - da će nestati hrane, pa opsesivno popunjava svoj špajz.

Ovi treći su prava tema. I oni, i država. Očekujem da će se pre ili kasnije pojaviti šećer i drugi proizvodi na crnom tržištu, bolje rečeno po kojekakvim buvljacima i oglasima. Od države očekujem da se sa takvima obračuna kao da je reč o ozbiljnom kriminalu. Jednostavno, ništake treba kazniti, a ništakluk iskoreniti.

Na kraju, da napravimo paralelu: u Japanu, kada se najavi neka prirodna katastrofa, ljudi kupuju po nekoliko flaša vode i minimalne količine hrane, starajući se da pretekne za sve. U Srbiji se, i bez najave katastrofe, otima kao da će svet stati. Setite se, uostalom, kako su se pustošili rafovi sa vodom kad su bile poplave. Malo odgovornosti prema sebi i prema drugima ne bi škodilo. Za promenu.