US Open, Artur Eš stadion
Profimedia
US Open, Artur Eš stadion

Profimedia

US Open, Artur Eš stadion, Foto: Profimedia

Te davne i ratne 1943. godine niko u Ričmondu, u Virdžiniji, nije mogao ni da sanja da će ime tek rođenog Afroamerikanca biti slavljeno u celom svetu. 

Artur Eš Senior i Meti Kordel Kaningam Eš 10. jula 1943. godine dobili su sina – Artura Eša Juniora. Pet godina kasnije dobili su još jednog dečaka, Džonija, a dve godine posle toga, Meti je preminula usled komplikacija u trećoj trudnoći. Tako je otac ostao sam sa dvojicom dečaka koje je odgajao trudeći se da od njih napravi dobre ljude.

Brižni ali strogi otac ohrabrivao je malog Artura da bude dobar učenik, ali i da se bavi sportom, iako mu nije dozvoljavao da igra američki fudbal, zbog prilično nežne građe. Tako je Eš počeo da igra tenis sa sedam godina i ubrzo je njegov prirodni talenat primetio student sa Univerziteta u Virdžiniji, Ron Čeriti, koji je u to doba bio najbolji crni teniser u Ričmondu. Počeo je da uči Eša osnovne udarce i ohrabrio ga da se takmiči na lokalnim turnirima.

Nastavio je da trenira i tokom srednje škole, a Čeriti ga je odveo kod fizijatra i trenera Roberta Džonsona koji je nastavio da ga mentoriše sve do 1960. godine. On ga je učio teniskim majstorijama ali i tome koliko je bitna rasna socijalizacija u sportu, gradeći mu stil i stav koji će kasnije postati Ešov zaštitni znak.

Borba protiv zabrana ili kako je Artur postao prvi u svemu

Međutim, 1960. godine Ešu je zabranjeno da koristi gradske zatvorene terene i da igra sa belom decom. Zato je prihvatio ponudu Džonsonovog prijatelja Ričarda Hadlina da se preseli u Sent Luis. Živeo je sa njegovom porodicom godinu dana postao prvi Afroamerikanac koji je osvojio Nacionalni juniorski šampionat. Tada je dobio stipendiju za kalifornijski univerzitet gde je redovno vežbao sa svojim uzorom Pančom Gonzalesom.

Već 1963. godine Eš je postao prvi crni igrač koji je ušao u Dejvis kup tim Sjedinjenih američkih država. Šest godina kasnije postao je profesionalni teniser i iste godine osvojio je prvu Grend slem titulu na Otvorenom prvenstvu Sjedinjenih Država.

Artur Eš je tokom karijere postigao mnogo toga. Bio je prvi crni teniser koji je osvojio titule u singlu na Vimbldonu (5. jula 1975), US Openu i Australijan Openu, kao i prvi Afroamerikanac koji je bio na čelu liste najboljih tenisera sveta.

Svestan toga koliko je poteškoća imao u realizaciji svojih snova, Artur Eš se prilično posvetio humanitarnom radu. Pokrenuo je teniske programe za decu i kampanje protiv aparthejda u Južnoj Africi. Nakon penzije, postao je TV komenator i kolumnista i napisao je trotomnu knjigu “Težak put do slave” o crnim sportistima.

Slučajna, ali teška bolest koja je odnela šampiona

Godine 1988. Arturu Ešu ugrađen je bajpas. Tokom operacije primio je zaraženu krv putem transfuzije i tako je oboleo od HIV virusa. Iako dugo nije želeo da govori o tome, zakazao je konferenciju za štampu aprila 1992. godine jer su mu novinari pretili da će objaviti vesti o njegovom stanju.

Pošto je obnarodovao svoju bolest, otvorio je i dva zdravstvene fondacije – od čega je jedna za podršku obolelima od AIDS. Poslednje dane proveo je pišući memoare “Days of Grace”, koje je završio nedelju dana pred smrt.

U februaru 1993, sa samo 49 godina, Artur Eš je preminuo usled upale pluća prouzrokovane sidom. Nekoliko meseci kasnije, predsednik SAD Bil Klinton posthumno ga je odlikovao Predsedničkom medaljom slobode.

Časopis “Tennis magazine” imenovao ga je 30. najboljim teniserom 20. veka, a u njegovu čast po njemu je nazvan i centralni teren US open turnira.