Dušan Lajović
EPA-EFE/ROMAN PILIPEY
Dušan Lajović

AP Andy Wong

Dušan Lajović, Foto: AP Andy Wong

Srpski teniser, Dušan Lajović je u emisiji „Wish&Go” otkrio dosad nepoznato anegdotu koja je obeležila njegov put iz Italije u Srbiju.

"Igrao sam čelindžer u Italiji u Bijeloj, to je mesto u blizini Milana i izgubio sam četvrtfinale u petak uveče u 20 sati. Let za Ameriku bio je u subotu oko 12.40 iz Beograda. U petak veče nije bilo letova iz Milana i nije postojao način da avionom stignem u Beograd, pa smo odlučili da uzmem rentakar, stignemo u Beograd i onda nastavim put za Ameriku. Čekao me je let Beograd - Njujork i onda sam posle toga išao u Atlantu na turnir" - započeo je Duci svoju priču. 

Krenuli su prvi problemi za srpskog tenisera:

"Dođemo do rentakara u Bijeli, sve je zatvoreno. Ništa ne radi uveče. Uzmemo taksi da nas odveze do Milana kako bismo tamo na aerodromu iznajmili auto. Vreme radnje, deset uveče. U rentakaru u Milanu nam kažu da auto ne može da se vrati u drugoj zemlji, Hrvatskoj, Sloveniji, akamoli u Srbiji, tako da, jedino što smo mogli je da vratimo u Trstu na aerodromu auto. Uzmemo auto, krenem u deset, stižemo i tri ujutru u Trst, aerodrom zaključan, a onaj boks gde se ostavljaju ključevi od auta je u aerodromu".

Dok je Lajović pričao svoj doživljaj, jedva je suzdržavao smeh, iako je ova priča mogla imati crn kraj:

"Moji roditelji su bili u Istri kod prijatelja, pa je moj otac došao do Trsta kolima da nas on vozi do Beograda, tako da smo imali prevoz, ali trebalo je vratiti ključ. I sad u tri ujutru ja kucam, kucam, tražim gde da ubacim ključ i budi se obezbeđenje, neki Italijan koji mi kaže: „Kjuzo! (zatvoreno)!” Ja u šortsu i majici i kažem mu: „Molim vas, samo da ostavim ovo!"

Usledila je prava drama:

"U jednom trenutku Italijan se uspaničio, vadi pištolj i repetira u mene. I sada, ja držim ključ u rukama, ruke podignute, ne znam šta da radim, da ne napravim neki nagli pokret da me ne upuca. Pokazujem na ključeve i govorim: „Rentakar!" Otvori on vrata i do tog boksa za ključeve ima jedno 40 metara. Ja hodam, a on ide iza mene i drži repetiran pištolj. Hodam 40 metara ne znam šta me je snašlo. Ostavljam ključeve tu i krećem u pola četiri ujutru za Beograd".

Kraj njegovim problemima nije nazirao kraju:

"Dolazimo na granicu Hrvatska - Srbija na radiju kažu šest i po kilometara kolona, preko dva i po sata se čeka. To je bilo osam ujutru, da smo čekali dva i po sata, bilo bi pola 11, 11 i dok stignem do Beograda 12, znači ne stižem na let koji je bio u 12.40, a treba kući da idem da uzmem stvari za Ameriku. U tom trenutku sam bio u kolima sa ocem, devojkom i kondicionim trenerom i kažem kondicionom treneru: „Ja dve moje torbe, ti druge dve moje torbe i idemo peške!” I auto putem šest i po kilometara peške nas dvojica, bilo je mislim 50 stepeni taj dan. I za sat i 15 smo prešli granicu pešaka, a sa druge strane došao od Nikole Ćaćića otac, pošto sa druge strane nije bilo gužve, pa je samo okrenuo auto i direktno u avion 13 sati do Njujorka, pa u Atlantu na turnir".

PROČITAJTE JOŠ: