Miloš Šaranović
Alo/M.Metlaš
Miloš Šaranović

Alo/M.Metlaš

Miloš Šaranović, Foto: Alo/M.Metlaš

Još davne 1970. godine, "Panini" je izbacio prvi album sa samolepljivim sličicama posvećen Mondijalu u Meksiku i tada je popunjavanje albuma postalo globalni fenomen.

Jedan od onih koji su s nestrpljenjem čekali ovogodišnje izdanje albuma za SP u Rusiji je i poznati sportski novinar Miloš Šaranović, koji u razgovoru za "Alo! Sprint" otkriva kako je pre gotovo 40 godina počeo da skuplja sličice.

Koji je bio prvi album koji si imao?

"Prvi uopšteno je bio neki "Diznijev", a prvi fudbalski SP u Argentini 1978. I to mi je najdraži koji imam. Imao sam sedam godina, s roditeljima sam bio u Italiji, video sam album i hteo sam samo to i ništa više. Oni su mi objasnili da toga ima i kod nas, ali nisam hteo da čekam. Kupili su mi u Italiji, a onda sam nastavio da skupljam kad smo se vratiliu Beograd", počinje priču Šaranović.

Kako gledaš na to, kao na hobi ili kao na opsesiju?

"Opsesija nije sigurno, jer umem da povučem liniju, a ne mislim ni da je hobi, jer su ljudi hobijima posvećeniji nego ja ovome. To je beg u detinjstvo, jer kad lepim sličice nemam 46, nego šest godina. Kad sam ja odrastao, imali smo bicikle, klikere, lopte i sličice. Jednom nedeljno mi stignu sličice iz inostranstva i odvojim sat-dva da sve to sredim".

Miloš Šaranović

Alo/M.Metlaš

Albumi se čuvaju u zatvorenom prostoru da ne pada prašina, Foto: Alo/M.Metlaš

Da li ti smeta trend masovnog menjanja sličica kod Terazijske česme?

"Ne smeta mi taj fenomen, to je potpuno u redu. Meni smeta kad se pojavi neko kome mama i tata kupe 150 kesica, onda on prvu slobodnu subotu ode do česme i popuni album. Kad tako skupiš album, nemaš imati nikakav odnos prema njemu. Besmisleno je".

Kako ti dolaziš do albuma?

"Dosađujem prijateljima kad odu negde i umem da budem naporan. Kad znam da, na primer, Kipar ima dobar album, onda zamolim nekoga ko je tamo na letovanju da mi donese album i sličice. Ne skupljam svaki album s Kipra, ali volim da imam iz svake zemlje po jedan".

Vidim da imaš album sa ženskog SP. Je li to najveći raritet u kolekciji?

"To je postala normalna pojava, pogotovo SP, a sada je krenulo i EP. Imam, recimo, album posvećen plasmanu Paname na SP za igrače do 20 godina. Tu su belgijski hokej na travi, francuski ragbi, Điro de Italija, pa album koji je u Francuskoj izašao povodom SP u rukometu, imam sve albume Kopa Amerike, po nekoliko liga Čilea, Brazila, Argentine, kao i po jedan komad NHL, NFL, KHL".

Ima li nekih naših?

"Superliga je imala album pre desetak godina, Partizan je dva puta igrao Ligu šampiona, ali su 2003. godine u albumu bili samo timovi koji su se direktno plasirali u grupnu fazu, dok su 2010. svoje mesto pronašli Medo Kamara i Džozef Kizito. Imam i ABA ligu od pre nekoliko godina, a dragi su mi i oni kad je učestvovala naša reprezentacija na SP. Zanimljivo je da smo 1990. u Italiji bili SFRJ, u Francuskoj 1998. SRJ, u Nemačkoj 2006. SCG, a u Južnoj Africi Srbija. Dakle, biće ovo prvi put za dve decenije da na dva SP nastupamo pod istim imenom".

Nemaš američke sportove?

"Ne, kod njih su rasprostranjene kartice, a meni to nije leglo".

Miloš Šaranović

Alo/M.Metlaš

Miloš je ponosan na svaki album u kolekciji, Foto: Alo/M.Metlaš

Kojih albuma imaš najviše?

"Bez dileme sa SP i EP, od njih nemam samo ono iz Meksika 1970, kad je i izašao prvi album. Imam ih oko 20, tu su još Liga šampiona, možda 15, Engleza isto toliko... Grubo procenjeno, imam 200-250 albuma, a okvirno je stotinak popunjeno. Imam sve lige petice, ali ne volim Španiju. Oni imaju format sličica koji mi se ne dopada, kao i tu foru da imaš dve sličice, pa izabereš koju ćeš da zalepiš. Ja sam, ipak old skul sakupljač. Napiši mi broj i ja ću je tu zalepiti".

Kako ih čuvaš?

"Pazim na njih, stoje mi u biblioteci, u zatvorenom, da ne pada prašina, ali nisam bolesnik. Nemam problem ako se na nekom naprave "uši" ili se izgužva. Istina, nikada ih ne iznosim iz stana i sad sam zbog vas napravio izuzetak. U stvari, kad smo renovirali stan, smestio sam ih u kutiju i nosio sa sobom u privremeni smeštaj kako bi mi bili na oku, pa sam ih vratio na sigurno. Ali da me neko ne shvati pogrešno, i dalje imam više knjiga u biblioteci nego albuma".

Vodiš li računa kako ih lepiš?

"Volim kad je lepo zalepljeno, ali više mi smeta loš kvalitet sličica nego ukoliko promašiš ivice. Iskren da budem, mnogo mi je važnije da znam da sam ja tu sličicu nabavio, da sam je zalepio, nego kako je zalepljena".

Koliko ti se često dogodi da intervjuišeš nekog sportistu, a u glavi vrtiš film o tome koliko si teško došao do njegove sličice?

"To nije, ali se često desi da u prenosima prepoznam nekog koji nije baš toliko poznat, i to samo zbog albuma. Pre desetak godina sam prenosio Italijane i u igru je ušao Dario Daineli, čiju sam sličicu bukvalno noć ranije dobio iz Italije. Počnem da pričam o njemu, a nekoliko trenutaka kasnije sve to izađe i na ekranu. Dva dana nakon toga se vidim s prijateljem, koji mi kaže: "Kako si znao za onog igrača, svaka čast".

Koliko si novca potrošio na sve albume?

"Svakako previše, ali ne toliko da bih, recimo, mogao da kupim stan. Najskuplji album na internetu je onaj iz 1970. i košta oko 2.500 evra. Ostali su jeftiniji, pa tako ove novije možete da kupite za 100-200 evra. Godišnje izađe barem 100 albuma i naravni da ne mogu sve da kupim. A zamislite ovo. Navijate za Mančester, Čelsi ili Liverpul i kupite album svog kluba, pa Premijer lige, pa Lige šampiona, pa album za SP ili EP, koji izlaze parnim godinama, odnosno one takozvane put do SP ili EP, koji izlaze neparnim. To je mnogo novca. Uz to, postoje neoficijalni albumi, tako da recimo Mesi ili Ronaldo godišnje izađu u 30-40 različitih albuma. To je stvarno previše".

Koliko imaš duplikata?

"Ima dva dobra drugara s kojima sam se i upoznao preko menjaže i imamo negde oko 2.000 duplikata. One stoje u recimo 20-30 onih kutija za sličice i menjamo ih za razne kolekcije iz raznih godina. Sad, hvala bogu, postoji menjanje i na internetu, pa je mnogo lakše. Nije u pitanju kupovina, nego menjanje, pa na to ne gledam kao na posao".