Jugoslavija, olimpijski šampion 1980. godine
KSS
Jugoslavija, olimpijski šampion 1980. godine

KSS

Jugoslavija, olimpijski šampion 1980. godine, Foto: KSS

Na današnji dan, pre tačno četrdeset godina, muška košarkaška reprezentacija naše zemlje, postala je olimpijski šampion!

Olimpijske igre u Moskvi su održane od 19. jula do 3. avgusta 1980. U vreme hladnog rata, SAD i još 64 zemlje su odlučile da bojkotuju Olimpijadu zbog agresije SSSR na Avganistan. Šta znači neučestvovanje američke selekcije na košarkaškom turniru najbolje ilustruje podatak da od 1936, od kada je košarka olimpijski sport, selekcija SAD je osam puta osvajala zlato. Jedino kada su ostali bez najsjajnijeg odličja bilo je 1972. u Minhenu, u onom čuvenom (i kontroverznom) finalu sa SSSR. Na moskovskoj Olimpijadi je učestvovalo 12 košarkaških selekcija podeljenih u tri grupe. Prve dve reprezentacije iz svake će se plasirati u polufinalnu grupu gde igra svako sa svakim. Na kraju, dve prvoplasirane igraju finale, a treći i četvrti za bronzu.

Kao apsolutni favoriti u odsustvu SAD izdvojili su se timovi SSSR i Jugoslavije. „Zbornaja komanda“, kao prvak Evrope, imala je idealnu priliku da pred domaćim navijačima osvoji drugo zlato na olimpijadama. S druge strane Jugoslavija, aktuelni svetski prvak, želela je da pokaže kako je bronza sa EP godinu dana ranije bila rezultat samo spleta loših okolnosti, i da se po prvi put okiti jedinim zlatnim odličjem koje joj je nedostajalo u bogatoj kolekciji medalja sa velikih takmičenja.

Koliki su značaj domaćini pridavali košarkaškom turniru i svojoj selekciji najbolje pokazuje primer da je, pored svih velikih asova u raznim sportovima koje je imao SSSR, baš kapitenu košarkaškog tima Sergeju Bjelovu pripala čast da upali olimpijski plamen. Bila je to veliko priznanje ali i ogromna odgovornost i obaveza za košarkašku selekciju da mora doneti zlatnu medalju.

Najstariji igrači na turniru su bili legendarni bek SSSR Sergej Bjelov, sa 36 godina, i naturalizovani Španac Vejn Brabender sa 35. Rekorder po broju odigranih utakmica za nacionalnu selekciju je bio naš Krešimir Ćosić sa 276 mečeva, ispred Bjelova koji je odigrao 260.

Na otvaranju turnira protiv prvaka Afrike Senegala, Jugoslavija nije imala nikakvih problema i slavila je ubedljivo sa 104:67. Svi igrači su dobili priliku da se upišu, i oni su je iskoristili. Po običaju, najefikasniji su bili Dalipagić (23) i Kićanović (21). Veoma bitno je i što nas je šut dobro služio – 36/73, odnosno zadovoljavajućih 54 odsto.

 
 
 
View this post on Instagram
 
 

Četiri decenije od Olimpijskog zlata iz Moskve ?? Na današnji dan, pre tačno četrdeset godina, muška košarkaška reprezentacija naše zemlje, postala je Olimpijski šampion! Nezaboravni „plavi“ tim, koji je sa klupe predvodio selektor Ranko Žeravica činili su: Andro Knego, Dragan Kićanović, Rajko Žižić, Mihovil Nakić, Željko Jerkov, Branko Skroče, Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Ratko Radovanović, Duje Krstulović, Dražen Dalipagić i Mirza Delibašić. Do Olimpijskog zlata, reprezentacija SFR Jugoslavije je stigla bez poraza, uz maksimalnih 8 pobeda. U prvoj fazi takmičenja, „plavi“ su u Grupi „B“ savladali Senegal (104:67), Poljsku (129:91) i Španiju (95:91) i tako se kvalifikovali u finalnu grupu koju su činile po dve prvoplasirane ekipe iz sve tri grupe na turniru. U finalnoj grupi, naš tim je bio bolji od Italije (102:81), zatim Kube (112:84), Sovjetskog saveza (101:91) i Brazila (96:95) pa je na taj način izboren plasman u finale, koje je odigrano 30. jula 1980. u Olimpijskoj dvorani. Rival „plavima“, ponovo je bila Italija, a naš tim je kao i pet dana ranije izvojevao pobedu (86:77) i na taj način osvojio Olimpijsko zlato. Dominaciju našeg tima na Olimpijskim igrama u Moskvi, na svoj način potvrđuje i ukupna koš ralika od +148 (825:677) Košarkaški savez Srbije se sa ponosom seća uspeha iz Moskve i od srca čestita jubilej osvajačima zlatne medalje, odnosno njihovim porodicama! Slava Olimpijskih šampiona je večna! @oksrbije #ThrowbackThursday #Moscow1980 #Olympics

A post shared by KSSrbije (@kssrbije) on Jul 30, 2020 at 12:13am PDT

Već u drugom kolu desilo se prvo iznenađenje na turniru . Selekcija Australije je savladala Italiju, čime su „azuri“ doveli u pitanje svoj plasman u sledeću fazu. Sledeći duel između Italije i Kube odrediće ko će biti druga ekipa koja prolazi dalje.

Tehnička komisija FIBA, na čijem je čelu bio dr Radomir Šaper, pripremila je neke predloge o promeni pravila igre. Spominjalo se da će koš postignut sa sedam metara vredeti tri poena, da će se prostor za „tri sekunde“ proširiti kako bi se manje igralo ispod koševa, da će se dužina napada sa 30 sekundi smanjiti na 25…

Zanimljivo da je selekcija SAD čekala poziv od domaćina Kolumbije za učešće na predstojećem Svetskom prvenstvu 1982. Naime, zbog lošeg plasmana u Manili 1978. Amerikanci nisu izborili direktno učešće, a pošto nisu došli na Olimpijadu ostali su bez mogućnosti da se plasiraju na SP – osim ako ih organizator ne pozove.

U drugom meču Jugoslavije još jedna košarkaška rapsodija u režiji „plavih“. Poljska je ubedljivo savladana sa 129:91, uz vrlo atraktivnu a na trenutke i egzibicionu igru naših. Poljaci su bili nedorastao protivnik pa je selektor Žeravica pružio šansu svim igračima, i svi su se upisali u strelce a najefikasniji su, naravno, Dalipagić (27) i Kićanović (25). Bila je toliko opuštena atmosfera da je u nekim trenucima sa klupe ustajao Moka Slavnić i onda dirigenskim pokretima izmamljivao osmehe, skandiranje i mahanje zastavama naših navijača.

Pobedom protiv Španije obezbedili smo prvo mesto u grupi i preneli dva boda u drugu fazu takmičenja. I to je jedino dobro što je vezano za ovu utakmicu. Igra je zabrinula sve ljubitelje košarke. Nismo uspeli da pronađemo način kako da zaustavimo španske bekove Brabendera(30 poena) i San Epifanija (22) koji su bez milosti punili naš koš. Izgubili smo prvo poluvreme 45:50, i to je nateralo selektora Žeravicu da zahteva mnogo agresivniju i angažovaniju igru „plavih“. Veće požrtvovanje je urodilo plodom, pa smo u drugom delu odigrali bolje i slavili sa 95:91. Najboljima – Kićanoviću (25 poena) i Dalipagiću (24), ovaj put se priključio i Ćosić (17), što je bilo dovoljno za konačan trijumf.

Iz grupe A su po očekivanju dalje prošli SSSR i Brazil, koji je u direktnom duelu savladao ČSSR i na taj način obezbedio sebi prolaz u polufinalnu grupu. SSSR se prilično namučio protiv Čehoslovačke i pokazao da su domaćini ipak ranjivi. Ono što je bilo primetno jeste da je pukovnik Gomeljski maksimalno koristio prednost domaćeg terena da vrši veliki pritisak na arbitre.

Najneizvesnije je bilo u grupi C gde su Italija, Kuba i Australija imali po dve pobede i jedan poraz, pa je odlučivao koš količnik. Najslabiji je imala selekcija Australije, koja je u nastavku takmičenja igrala u utešnoj grupi.

U finalnoj grupi SSSR, Italija i Jugoslavija su preneli po dva boda, a Brazil, Španija i Kuba su bile bez bodova.

Atmosfera u našoj ekipi je, za razliku od Evropskog prvenstva godinu dana ranije, bila mnogo bolja, u velikoj meri zahvaljujući trenerskim magovima Ranku Žeravici i Mirku Novoselu. Na osnovu svog velikog iskustva znali su kako da ostvare saradnju prevlađujući ličnu sujetu, a i kako da se nametnu velikim asovima kao autoriteti.

U prvom kolu druge faze Jugoslavija je ubedljivo, bez velikog napora, savladala tradicionalno neugodnog rivala Italiju rezultatom 102:81. Iako su zbog pet ličnih grešaka iz igre ranije izašli centri Jerkov, Ćosić i Žižić, imali smo dovoljno “dugu” klupu pa su Knego i Radovanović bili adekvatne zamene. Ponovo su briljirali Kićanović (31) i Dalipagić (26), a ovaj put je i Delibašić pružio odličnu partiju sa 17 poena. Najzad je i Ranko Žeravica bio zadovoljan našom igrom, a pogotovo angažovanošću u odbrani.

Sledeći meč protiv autsajdera Kube je dobijen sa ubedljivih 112:84. Bez obzira što se radilo o nedoraslom protivniku, opšte je mišljenje da je ovo prva utakmica na turniru kada je sve funkcionisalo bez greške. Opet su dominirali Kića (28) i Praja (23), a svoj doprinos je dao i Ratko Radovanović sa 15 poena. Utakmicu je posmatrao i sovjetski trener Aleksanda Gomeljski, koji je tribine napustio posle prvog poluvremena . “Video sam sve što mi treba, zašto da gubim vreme” – objasnio je pukovnik svoj odlazak.

A onda se desilo iznenađenje kojem se niko nije nadao. Pred 16.000 navijača domaći tim Sovjetskog Saveza senzacionalno gubi od Italije sa 85:87. Italijani su kontrolisali celim tokom utakmicu, bili su u konstantnom vođstvu, dominirali u skoku. U samom finišu, valjda u strahu od pobede, za tili čas se prednost od 13 poena “azura” istopila i tri minuta pre kraja rezultat je bio 77:79. Ipak, poenima Dela Fjorija, Marzoratija i Menegina, Italija je stigla do prvorazredne senzacije. Najzaslužniji za pobedu bio je Vekijato (22 poena), a kod domaćih prelaznu ocenu zaslužuje samo Sergej Bjelov (20).

I onda je na “ranjenog lava” naišla naša selekcija. Eventualnom pobedom protiv SSSR maksimalno bi im otežali poziciju i doveli u pitanje plaman u finale. Bio je to jedan od onih antologijskih mečeva “večitih rivala”, izjednačena utakmica sa dosta preokreta. U 13. minutu vodili smo 34:25, i prvo poluvreme dobijamo 48:42. Međutim, u nastavku meča tim SSSR se budi, preokreće rezultat i u 28. minutu vode 62:54. No, tada dolazi do prekretnice jer hrabri arbitri dosuđuju peti prekršaj sovjetskom divu Tkačenku, i sve se okreće u našu korist. Ulazimo u neverovatan finiš. Svega 27 sekundi pre kraja vodimo 81:77 a sudije sviraju prekršaj nad Radovanovićem. Ondašnja pravila omogućavaju ekipi da izabere da izvede loptu sa strane, ili da šutira slobodna bacanja. Uvereni da će popularni Raša iskoristi bar jedno bacanje, mi se odlučujemo za varijantu penala i – pravimo veliku grešku! Centar Bosne promašuje sva tri bacanja (ako promaši prvo, ima pravo da ga ponovi, pa onda i drugo), sovjetski košarkaši su dograbili loptu i već posle par sekundi poentirali. A mi prilikom ubacivanja lopte opet grešimo, Jovajša grabi loptu, kreće na naš koš i sudije presuđuju da je bio faul nad njim. Ruka mu nije zadrhtala i rezultat je izjednačen. Malo je nedostajalo da se dogodi prava katastrofa, jer je zatim sviran Kićanoviću faul u napadu, ali srećom pa SSSR nije uspeo da u pet sekundi postigne pobedonosni koš.

I, umesto da u produžecima Sovjeti iskoriste psihološku prednost, bilo je obrnuto. Kao da su razljutili naše igrače, pogotovo Dražena Dalipagića, pa produžetak dobijamo 20:10 za konačan trijumf 101:91. Fenomenalan meč “plavih” gde su osim košarkaških kvaliteta pokazali i neverovatnu mentalnu snagu. Kao i na svim utakmicama do tada najefikasniji su bili Dalipagić (28) i Kićanović (22). Ovim porazom plasman “zbornaje komande” u finale više nije zavisio od njih.

Kao i sama utakmica, bila je burna i konferencija za štampu posle nje. Iako je prvo nahvalio iskustvo i kvalitet našeg tima, pukovnik Gomeljski je posebno apostrofirao jedan momenat: ”Uvaženi generalni sekreta r FIBA Borislav Stanković godinama već sedi na svakoj važnijoj utakmici Jugoslovena u prvom redu i direktno utiče na sudije i njihovu deobu pravde. Tako je bilo ranije, tako i večeras!”. Bora Stanković nije želeo da komentariše ovu izjavu.

Naš selektor Žeravica priznao je svoju grešku kod odluke da se izvode slobodna bacanja jer je popustio pred zahtevom igrača. Ovaj meč je na neki način bilo finale pre finala, a put ka zlatnoj medalji je bio širom otvoren.

U poslednjem kolu Italija je pobedila Španiju 95:89 i našla se na korak od finala. Iako su u jednom trenutku imali prednost i od 15 poena, ona se istopila i ušlo se u neizvesnu završnicu. Zahvaljujući velikom iskustvu svojih igrača, pre svega Dina Menegina (29 poena) i Marzoratija (13), italijanska ekipa je na kraju slavila. Kod Španaca su najbolji bili Sibilio (24) i San Epifanio (23). Sada je sve zavisilo od utakmice Jugoslavija – Brazil. Našom pobedom Italija ide u finale, u suprotnom finalista je SSSR.

Pa kad smo već mogli da “biramo”, nekako je razumljivo što smo izabrali – Italiju. U utakmicu sa Brazilcima, koji je jurio četvrto mesto i borbu za bronzu, “plavi” su ušli veoma nervozno, svesni koliko su blizu osvajanja nečega što nijedna generacija pre njih nije uspela. S obzirom na lošu i nepovezanu igru, minus od dva poena na poluvremenu i nije bio tako strašan. Sredinom drugog poluvremena smo konsolidovali redove, uspeli da povedemo u 28. minutu sa 69:63 i činilo se da smo na pragu pobede. Međutim, Brazilci se ne predaju, preokreću rezultat i četiri minuta pre kraja vode 85:78. Naši tada pokazuju svoju klasu, bukvalno se “dižu iz mrtvih” i 13 sekundi pre kraja imamo napad pri vođstvu Brazila 94:95. Tri sekunde pre kraja napravljen je prekršaj nad Mirzom Delibašićem. Legendarni Kinđe, “hladan kao špricer”, duva u dlanove ne bi li malo osušio ruke jer je vlaga u dvorani bila ogromna. Hladnokrvno ubacuje oba slobodna bacanja, Brazilci bacaju loptu na našu polovinu, Ćosić, iako je loptu mogao uhvatiti, udara je šakom i izbacuje u aut. Ostalo je devet stotinki, Brazilci ubacuju loptu sa strane, šutiraju i promašuju. Naši slave na terenu, a potom odlaze u svlačionicu. Dotle Brazilci protestuju zbog onog Ćosičevog izbacivanja lopte pesnicom, što propisima nije dozvoljeno (?!). Posle desetak minuta sudije odlučuju da se one tri sekunde ponovo odigraju – na zaprepašćenje našeg stručnog štaba. Naši protesti nisu urodili plodom, pa su pozvani nazad igrači iz svlačionice i ponovo su odigrane te tri sekunde. Na našu sreću, sa istim ishodom kao i prvi put. Skandalozno suđenje, sa očitom željom da se nekako na mala vrata progura selekcija SSSR u finale.

Ovakva olimpijska prilika, kakva se retko ukazuje, ne propušta se. Čitavim tokom finalana utakmica je bila pod našom kontrolom nezavisno od kretanja rezultata. Na poluvremenu smo vodili 42:37, u drugom delu Italijani su prišli na 56:53 ali je to bilo sve što su uradili. Na kraju su naši momci dali sebi oduška, bilo je tu i egzibicija, dodavanja iza leđa, zakucavanja… Jedina mrlja na celoj utakmici je povreda Dragana Kićanovića samo šest sekundi pre kraja meča. Njega je grubo faulirao Dino Menegin, udarivši Kiću kolenom u butinu. Zbog toga je našem beku dugo ukazivana pomoć pa je na kraju iznet sa terena. Nije mogao kasnije čak ni da se popne na pobedničko postolje, već je umesto njega medalju uzeo njegov najbolji drug Zoran Slavnić.

Jugoslavija, olimpijski šampion 1980. godine

Youtube printscreen

Jugoslavija, olimpijski šampion 1980. godine, Foto: Youtube printscreen

Na kraju trijumf 86:77 i prva (i jedina) zlatna medalja Jugoslavije na olimpijadama. Šut nas je fantastično služio 66-40 (60,6%). Posebno se istakao najefikasniji Dragan Kićanović sa 24 poena (šut 16-11, 69%)

Sastavi:

JUGOSLAVIJA: Knego 4, Kićanović 22, Žižić, Nakić, Jerkov 16, Skroče, Slavnić 4, Ćosić 2, Radovanović, Krstulović, Dalipagić 18, Delibašić 20.

ITALIJA: Saketi 2, Brunamonti 2, Silvester 2, Đilardi, Dela Fjori, Solferini 4, Bonamiko, Menegin 12, Vilalta 29, Vekijato 4, Merzorati 9, Đenerali 13.

Zanimljiva je ocena olimpijskog turnira kapitena Ćosića:”Bio je slabiji bez Amerikanaca, ali i jači jer se igralo sa Sovjetima – u Moskvi. Ne verujem da bi njih Amerikanci pobedili ovde, ali ni nas”.

Čestitke su stizale sa svih strana pa i telegram od Predsednika Predsedništva SFRJ Cvijetina Mijatovića. “Telegram nas je sve oduševio i mi smo zapevali naše borbene pesme” – rekao je Moka Slavnić.

U meču za treće mesto Sovjetski Savez je slavio protiv Španije i osvojio bronzanu medalju. Slaba je to bila uteha i razočarani navijači su ih izviždali. Po mišljenju našeg selektora Žeravice, najbolja petorka prvenstva je bila Slavnić, Kićanović, Dalipagić, Šmit (Brazil) i Menegin (Italija). Najbolji strelac turnira je Jan Dejvis (Australija) sa 205 poena, slede ga naši Dalipagić 195 i Kićanović 189 poena.

PLASMAN: 1. Jugoslavija 2. Italija 3. SSSR 4. Španija 5. Brazil 6. Kuba 7. Poljska 8. Australija 9. ČSSR 10. Švedska 11. Senegal 12. Indija

Statistika Jugoslavije: Dalipagić (195 poena na 8 utakmica), Kićanović (189/8), Delibašić (123/8), Ćosić (76/8), Jerkov (65/8), Radovanović (56/8), Slavnić (38/8), Žižić (29/7), Knego (25/8), Nakić (15/3), Skroče (8/3), Krstulović (6/2).

PROČITAJTE JOŠ: