Dok se u mnogim evropskim zemljama svake zime ponovo govori o cenama struje, gasa i ogreva, Danska već decenijama koristi sistem koji omogućava efikasnije zagrevanje velikog broja domaćinstava. Tajna nije u nekom posebnom radijatoru ili kućnom triku, već u načinu na koji je organizovano grejanje čitavih naselja.

U Danskoj se veliki broj stanova i kuća greje preko zajedničkog sistema daljinskog grejanja. Umesto da svako domaćinstvo ima sopstveni kotao i posebno proizvodi toplotu, ona se stvara u zajedničkim postrojenjima, a zatim se mrežom cevi doprema do domova.

Ovakav način grejanja nije novost. Njegov intenzivniji razvoj počeo je posle energetske krize sedamdesetih godina prošlog veka, kada je Danska odlučila da smanji zavisnost od pojedinačnih izvora energije.

Prvi danski Zakon o snabdevanju toplotnom energijom donet je 1979. godine, a lokalne vlasti dobile su važnu ulogu u planiranju i razvoju sistema.

Danas se na ovaj način greje približno dve trećine danskih domaćinstava, zbog čega je njihov model već godinama zanimljiv i drugim evropskim zemljama.

Kako zapravo funkcioniše dansko grejanje?

Princip je prilično jednostavan.

Topla voda proizvodi se u zajedničkim postrojenjima, a zatim kroz razgranatu mrežu cevi stiže do zgrada i kuća. Toplota se koristi za zagrevanje prostorija i pripremu tople vode.

Takav sistem posebno je efikasan u gusto naseljenim gradovima, gde veliki broj domaćinstava može da koristi istu infrastrukturu.

Dobar primer je Kopenhagen, u kojem je velika većina domaćinstava priključena na daljinsko grejanje.

Međutim, prednost danskog sistema nije samo u tome što se na jednu mrežu priključuje mnogo korisnika.

Mnogo je važnije odakle dolazi toplota koju domaćinstva koriste.

Koriste čak i toplotu koja bi inače bila izgubljena

Danske toplane mogu da koriste različite izvore energije.

Pored biomase i energije dobijene iz otpada, sve značajniju ulogu imaju višak toplote iz industrijskih postrojenja i velike toplotne pumpe.

Drugim rečima, deo energije koji bi u nekim okolnostima ostao neiskorišćen može da se upotrebi za zagrevanje domova.

To je jedna od važnih prednosti ovog modela.

Danska je tokom prethodnih decenija postepeno menjala način proizvodnje toplote. Dok su nekada značajnu ulogu imali nafta i ugalj, danas se sve više koriste obnovljivi izvori energije i drugi efikasniji načini proizvodnje toplote.

Prema podacima organizacije State of Green koje prenosi Dnevno.hr, više od 75 odsto toplote u danskom sistemu daljinskog grejanja danas se zasniva na obnovljivim izvorima.

Toplane ne mogu proizvoljno da određuju cenu

Posebno zanimljiv deo danskog modela odnosi se na formiranje cena.

Prema tamošnjem Zakonu o snabdevanju toplotnom energijom, kompanije koje upravljaju sistemima daljinskog grejanja mogu korisnicima da naplate troškove potrebne za proizvodnju i transport toplote, uključujući finansiranje i amortizaciju infrastrukture.

To znači da se cena formira na osnovu opravdanih troškova sistema.

Ipak, to ne znači da svi Danci plaćaju isto grejanje.

Cena se razlikuje od grada do grada i zavisi od nekoliko faktora: načina proizvodnje toplote, energenata koji se koriste, veličine mreže, troškova održavanja i efikasnosti samog sistema.

Veće mreže mogu da imaju prednost jer se troškovi infrastrukture raspoređuju na veći broj korisnika.

Ali ni to nije univerzalno pravilo. Ako su gubici veliki ili je proizvodnja toplote skupa, račun može biti viši.

Zašto ne priključuju baš svaku kuću?

Mada se pokazao efikasnim u gradovima, danski model nije podjednako isplativ na svakoj lokaciji.

Zato lokalne vlasti prilikom planiranja uzimaju u obzir cenu goriva i električne energije, ulaganja u infrastrukturu, održavanje i dugoročnu isplativost.

U područjima gde su kuće udaljene jedna od druge, izgradnja velike mreže cevi može biti preskupa.

Tada bolje rešenje mogu da budu pojedinačne toplotne pumpe.

Cilj, dakle, nije da svaka kuća po svaku cenu bude priključena na daljinsko grejanje, već da se za određeno područje pronađe najracionalniji način zagrevanja.

Važno je i koliko toplote dom gubi

Postoji još jedan detalj koji se često zanemaruje kada se govori o troškovima grejanja.

Nije dovoljno samo imati efikasan sistem proizvodnje toplote.

Važno je i koliko je zgrada dobro izolovana.

Ako toplota neprestano izlazi kroz loše prozore, neizolovane zidove ili krov, potrošnja će biti veća bez obzira na to koliko je sistem grejanja savremen.

Zbog toga danski model podrazumeva i poboljšanje energetske efikasnosti zgrada, smanjivanje gubitaka u distributivnoj mreži i praćenje stvarne potrošnje.

Račun za daljinsko grejanje najčešće ima fiksni i promenljivi deo, pri čemu merenje potrošnje podstiče domaćinstva da racionalnije koriste energiju.

Znači li to da Danci nemaju velike račune?

Ne baš.

Iako je njihov sistem razvijen i u mnogim sredinama efikasan, to ne znači da svako domaćinstvo automatski ima nizak račun.

Troškovi zavise od mesta stanovanja, površine nekretnine, izolacije i količine potrošene toplote.

Domaćinstvo u velikoj, slabo izolovanoj kući može da plaća znatno više od porodice koja živi u manjem, energetski efikasnijem stanu.

Ipak, danski primer pokazuje koliko dugoročno planiranje može da znači.

Njihova prednost nije u tome što su pronašli čudesan način da se greju gotovo besplatno, već u tome što su decenijama ulagali u zajedničku infrastrukturu, različite izvore energije i smanjenje gubitaka toplote.

A upravo je to razlog zbog kojeg se o danskom modelu govori i van granica te zemlje. 

Izvor: Prema podacima organizacije State of Green.