Klaus Barbi
Youtube/Printscreen
Klaus Barbi

Youtube/Printscreen

Klaus Barbi, Foto: Youtube/Printscreen

Klaus Barbi, "Mesar iz Liona", bio je sadistički krvnik kakav se i među najvećim nacističkim zločincima teško nalazio, ali priča o njegovom spašavanju od strane američkih službi podjednako je jeziva.

Dugačak je popis notornih nacističkih zločinaca, ali jedan od definitivno najgorih i najokrutnijih bio je Klaus Barbi, poznat pod nadikom "Mesar iz Liona". Bio je visoki zvaničnik SS-a i Gestapoa, fanatično lojalan nacističkoj ideologiji. Po čemu je Barbi bio strašniji od drugih? Po činjenici da, za razliku od nekih koji su "samo slali" ljude u smrt, Barbi je uživao u tome da lično ubija zatvorenike...

Rođen je 1913. u Bonu. Već sa 22 godine postao je član SS-a (1935. godine). Tokom Drugog svetskog rata , u periodu od 1942. do 1944., bio je stacioniran u Lionu, na prostoru marionetske Višijeve Francuske, gde je bio šef Gestapoa (nacistička tajna policija). Pre toga bio je stacioniran u Amsterdamu.

Procenjuje se kako je u smrt poslao najmanje 14,000 ljudi, većinom Jevreja i pripadnika francuskog Pokreta otpora. Uhapšeni su deportovani u konc logore, najviše u zloglasni Aušvic.

Svedočenja o njegovoj brutalnosti su zaista jeziva. Jednog od lidera francuskog Pokreta otpora je, prema svedočanstvu njegove ćerke, lično ubio tako što mu je odrao kožu pa mu je gurnuo glavu u kantu s amonijakom. Neka od mučenja toliko su grozna da ih je jezivo uopšte prepričavati.

Voleo je da sakati ljude, reže im lice, lomi kičme, utapa ih u hladnu vodu... Bio je uveren da nema te osobe koja pod njegovim zverskim mučenjem neće "progovoriti". Bio je ponosan na to što radi - i bio je u tome "dobar", uspeo je da zarobi i istaknuog lidera francuskog otpora, Žana Moulina (zbog čega je od Adolfa Hitlera dobio i Gvozdeni krst prve klase).

Oni koji su preživeli njegovu torturu (ponekad čistom srećom - na primer, jedna ženu koju je nakon više dana mučenja poslao na egzekuciju stavljena je u pogrešnu ćeliju). Svi daju slične opise - imao je blede oči, "oči monstruma", zenice koje su stalno haotično poskakivale na sve strane.

Barbi je imao "idealne" uslove da se razvije u monstruma kakav je bio. Njegov otac bio je nemački vojnik koji je ranjen u Prvom svetskom ratu u Bici kod Verdena. Bio je siledžija, alkoholičar, a ovaj je stoga od ranog detinjstva bio "u kondiciji" da postane to šta će postati. Za njega su bol i patnja bile uobičajene pojave.

Šta je bilo s njim nakon Drugog svetskog rata, nakon poraza genocidne nacističke Nemačke? Izvukao se. Spasili su ga Amerikanci pa su ga regrutovali kao svog agenta u sklopu kontraobaveštajnih snaga američke vojske (Counterintelligence Corps ili CIC).

Zašto su SAD, koje su izgubile više od 400,000 vojnika u borbi protiv fašizma i nacizma, želele da takav monstrum i masovni ubica bude u njihovim redovima? Vojnici koji su ginuli na frontu bili bi zaprepašćeni stvarima koje su se događale u pozadini... a događalo se to da su američke obaveštajne službe regrutovale istaknute naciste da rade za njih. Protiv koga? Protiv komunizma, svakako.

 

Klaus Barbi im je stoga bio izuzetno "dragocena imovina" zbog svojih ekstremno anti-marksističkih stavova. To što je bio okrutni krvnik jednostavno se ignorisalo.

Amerikanci su se zapravo u neku ruku "utrkivali" sa Britancima ko će ugrabiti više SS-ovaca i staviti ih u svoje redove. Tako su od Barbija tražili da im otkrije koji SS-ovci rade za Britance. Smestili su ga u fini hotel u gradu Memingen (blizu Minhena). Odatle je Amerikancima redovno podnosio izveštaje o delovanju francuskih obaveštajnih aktivnosti na prostoru francuske okupacione zone. Amerikance je najviše brinulo da se u ovaj deo Nemačke (Bavarska) infiltriraju komunisti.

Kada su Francuzi otkrili da je Barbi u službi Amerikanaca odmah su zatražili da im bude izručen pošto su ga u odsustvu već osudili na smrtnu kaznu. Iz Pariza su zahtev poslali visokom američkim izaslaniku za Nemačku, Džonu Dž. MekKloju, ali ovaj je odbio zahtev.

Svakako, Amerikancima nije padalo na pamet da predaju Barbija, naročito ne sada kada je zlotvor već znao i američke tajne! Ipak, shvatili su da ga moraju izvući iz Evrope kako Francuzi ne bi došli do njega.

Odlučeno je da će Barbija prebaciti u Južnu Ameriku, konkretno u Boliviju, a za taj "transfer" korišćene su podzemne mreže koje su američke obaveštajne snage organizovale za spasavanje nacističkih i fašističkih zločinaca. U istim su učestvovali i pojedini katolički sveštenici, a među istaknutijima bio je hrvatski sveštenik Krunoslav Draganović. Osim Barbija i neki drugi najtraženiji ratni zločinci pobegli su u Južnu Ameriku uz pomoć Draganovića u koordinaciji s američkim službama - među njima su i Josef Mengele i Ante Pavelić.

Klaus Barbi se odlično "snašao" u Boliviji gde je proveo 30 godina živeći pod lažnim imenom "Klaus Altmann". Bio je blizak s nacionalističkim diktatorima u Boliviji kao što su bili Hugo Banzer i Luis García Meza Tehada. Bio je i više nego uposlen - ubacio se u biznis s trgovinom droge, oružja, imao je čak i čin pukovnika u bolivijskoj vojsci. U isto vreme i dalje je radio za američke službe, ali i za zapadnonemačku obaveštajnu agenciju Bundesnachrichtendienst (BND) pod pseudonimom "Adler" (Orao).

Kada je na vlast u Boliviji u državnom udaru 1964. došao general René Barrientos, s njim je Barbi takođe bio u odličnim odnosima. Između ostalog "podučavao" je Barrientosove paravojne grupe kako da muče ljude - nešto u čemu je svakako bio "stručnjak"! Navodno je 1967. pomogao i u pronalasku i egzekuciji Ernesta Če Gevare koji je vodio marksističku gerilu u Boliviji.

Bolivijskim diktatorima pomagao je da uklanjaju kritičare i neprijatelje. Zajedno s drugim nacistima redovno je pohodio i američku ambasadu u Boliviji kako bi podnosio izveštaje. Ljudi koji su ga u Boliviji sreli ističu kako je sve vreme bio fanatični nacista i anti-semit.

Sve te godine uspešno se krio. Ipak, francuski lovci na naciste pronašli su ga početkom 70-ih godina. 19. januara 1972. po prvi put objavljena je njegova slika nakon Drugog svetskog rata - u francuskom listu "L'Aurore".

Francuske vlasti odmah su zatražile od Bolivije da Barbija izruče što su ovi, naravno, odbili. Barbi se branio laganjem da "nema pojma" ko je taj Barbi i kako je on "Klaus Altmann". Čak je dao i jedan video intervju u kojem to tvrdi.

Više od decenije Francuska nije mogla da dođe do "Mesara iz Liona", ali sve se menja 1983. kada na vlast u Boliviji dolazi nova, demokratski birana Vlada koju predvodi levičar Hernán Siles Zuazo. Odmah je dao nalog za hapšenje Barbija. Napokon je izručen Francuskoj.

1984. počelo je suđenje. Njegovu odbranu finansirao je uticajni švajcarski finansijer Fransoa Ženou (koji je otvoreno veličao Hitlera). Advokat, Žak Verže, odbranu je koncipirao na način da ju je pretvorio u napad - znao je da ne može da brani postupke Barbija pa je stoga optužio Francusku i prozvao je za njene vlastite zločine za vreme kolonijalne kontrole u Africi, a naročito u Alžiru.

- Njegovi potezi nisu ništa gori od onih koje su činili kolonijalisti širom sveta, njegovo suđenje je selektivni progon - poručio je Verže. Barbi pak nije puno govorio, samo je jednom rekao: "Kada dođem pred božji tron, presudiće da sam nevin".

Ovaj pokušaj odbrane nije prošao - Klaus Barbi je 4. jula 1987. osuđen na doživotni zatvor. Preminuo je 25. septembra 1991. u zatvoru u Lionu, od posledica leukemije i raka kičme i prostate u 77. godini života.

Može se samo nagađati za koliko je smrti odgovoran Klaus Barbi, što za vreme direktnog služenja nacizmu za vreme Drugog svetskog rata, što u operacijama kojima je upravljao u Boliviji i širom Južne Amerike. Bio je jedan od najgorih nacističkih zločinaca.

Takođe je bio i deo jedne od najkontroverznijih priča 20. veka, priče koju bi hteli neki da pod svaku cenu zaborave, one da su SAD spašavale i pomagale neke od najvećih nacističkih zločinaca.

Ta jeziva priča takođe nam toliko toga govori o suštini ratova, činjenica da baš ništa u istim nije "crno-belo", da su linije između prijatelja i neprijatelja jako mutne, da se u pozadini događaju takve stvari koje bi svakog vojnika naterale na dezerterstvo.

Drugi svetski rat bio je ogroman, a njegov često prljavi epilog samim tim još izraženiji. Ipak, gotovo svaki rat je takav, nema "čistih" ratova - rat je korupcija svega ljudskog i arena u kojoj monstrumi, kao što je bio Klaus Barbi, mogu slobodno da deluju.