Irena Sendler
Twitter
Irena Sendler, Foto: Twitter

Heroina naše priče je rođena je 15. februara 1910. godine, kao Irena Kšižanovski. Njen otac Stanislav se zarazio tifusom pomažući obolelima od ove bolesti i preminuo je 1917. S obzirom da je među njegovim pacijentima bilo dosta Jevreja, jevrejska zajednica je Ireninoj, tada, samohranoj majci ponudila da školuju devojčicu u znak zahvalnosti za trud i žrtvu njenog oca. Tako se Irena zbližila sa Jevrejima i zavolela ih. Dobila je i priliku da dokaže svoju nakolnost još na studijama, kada su počeli prvi progoni i diskriminacija Jevreja. Zbog stalnih protesta protiv diskriminacije suspendovana je sa univerziteta. Kada je Poljska okupirana, Irena zajedno sa takozvanom žegotom kreće u borbu spašavanja Jevreja. Žegota je zamišljena kao organizacija koja će pomagati Jevrejima, a Irena je bila zadužena za pomaganje deci. Njeno šifrovano ime bilo je Jolanta.

Na početku rata Irena je radila kao socijalni radnik. Zahvaljujući tom zanimanju uspela je da dobije dozvolu da s vremena na vreme ulazi u varšavski geto u kojem su bili zatvoreni Jevreji koji će se kasnije transportovati u logore, kako bi proveravala da li ima naznaka tifusa ili neke druge bolesti koja može izazvati epidemiju. Tako bi malu decu krila u paketima, a imala je i psa dresiranog da zalaje ako deca počnu da plaču i koji je na taj način odvraćao pažnju fašističkim čuvarima.

Irena je bila otkrivena i uhapšena 1943. godine. Pošto je brutalno pretučena, osuđena je na smrt. Ipak, njeni prijatelji iz žigote je nisu zaboravili. Uspeli su da potplate čuvare, koji su je na putu ka gubilištu ostavili pretučenu i samu u šumi. Irena je provela ostatak rata krijući se, ali je to nije sprečilo da nastavi sa spašavanjem. Decu koju je spasila, smestila je u hraniteljske porodice, katolička sirotišta i slično. O svima je vodila evidenciju, krijući njihova prava i lažna imena u teglama, o čemu je snimljen i dokumentarac ,,Život u tegli”.

Poljska je tek 2003. odala priznanje Sendlerovoj, dodelivši joj "Orden Belog orla", najveću državnu počast za vojne i civilne zasluge. Godine 2007. je poljski parlament usvojio i rezoluciju kojom joj je još jednom odao priznanje za sve što je uradila na spasavanju jevrejske dece. Ali iste godine se desila i neopisiva nepravda. Irena Sendlerova bila je nominovana za Nobelovu nagradu za mir koja je, umesto njoj, otišla Alu Goru, potpredsedniku SAD u vreme dva mandata Bila Klintona, koji je nagrađen za - aktivizam u oblasti globalnog otopljavanja! Ipak, ovu neverovatnu ženu to nije nimalo pogodilo. Ostala je skromna i tiha, do kraja odbijajući da je tretiraju kao heroja.

- Želim da posebno naglasim da oni koji su spasavali decu nisu nekakvi heroji. Taj termin me veoma iritira. Obrnuto je tačno. I dalje me grize savest što sam učinila tako malo - jedna je od rečenica po kojima će biti upamćena Irena Sendler, a možda i najbolja ilustracija toga kakva je osoba bila, jeste ova njena izjava: Svako dete koje je spaseno uz moju i pomoć svih divnih tajnih kurira koji danas nisu više živi, je opravdanje mog postojanja na Zemlji, a ne nešto zbog čega bih bila slavna.

O podvizima Irene napisane su dve knjige, snimljeni su brojni dokumentarci i TV emisije, a u najavi je i igrani film koji bi trebalo da podseti mlađe naraštaje na njen heroizam. Irena Sendler je to apsolutno zaslužila.