Jugoslavija
Shutterstock
Jugoslavija

Shutterstock

Jugoslavija, Foto: Shutterstock

Ukazujući na postojeće planove za izgradnju vrlo specifičnih gradskih predgrađa i gradskih četvrti koje se sastoje od visokih zgrada i nebodera, novinari Globusa upozorili su, pre svega, da je zahvaljujući socijalizmu budućnost zapravo počela. 1960. Jugoslavija (tada zvana FNRJ) smatrana je mladom zemljom koja je postigla izuzetan napredak u petnaest godina od haosa i razaranja Drugog svetskog rata. Krajem pedesetih godina kombinacija državnog planiranja i zapadnih zajmova (potonji su započeli nakon što se Tito okrenuo od Staljina 1948. godine) dovela je do brzog razvoja ekonomije i rasta životnog standarda. Oslobođen sovjetske discipline, jugoslovenski socijalizam se sve više doživljavao kao inovativan i pragmatičan sistem.

Da li biste voleli da živite u Jugoslaviji?

 

Model radničke samouprave, koji se smatrao oblikom demokratije koji se radikalno razlikuje od etatističkog moskovskog modela, postepeno je počeo da se uvodi posle 1952. godine. Jugoslavija je takođe promenila svoj položaj u svetskim odnosima i postajala sve važnija, približavajući se novim globalnim igračima poput Egipta i Indije, u potrazi za nesvrstanim, antikolonijalnim partnerima. Lice jugoslovenskog društva se menja, kako se navodi u zaključcima Sedmog kongresa Komunističke partije Jugoslavije (održanog u Ljubljani aprila 1958. godine), koji je naglasio potrebu da se građanima obezbedi ne samo posao i domovi, već i da im se omogući zabavno i da mogu puno da kupim. Počela je era potrošačkog socijalizma.

U velikom formatu

Nedeljnik Globus je u to vreme izlazio u velikom formatu i bio je prošaran reklamama za sve vrste proizvoda, od praha za pranje do Vespasa, i bio je idealna platforma za promociju nove ere obilja. Stranice tog nedeljnika bile su ispunjene filmskim zvezdama, vestima iz celog sveta, ali i redovnim informacijama o dostignućima nacionalnog lidera Josipa Broza Tita. Serija tekstova pod pokroviteljstvom „Jugoslavije 2000. godine“. započeo je u februaru 1960. izmišljenim izveštajem iz Beograda budućnosti, četrdeset godina kasnije. Isti tekstovi napisani su za Zagreb, Skoplje i Sarajevo, a serija je završena tekstom o Ljubljani, koji je objavljen u februaru 1961. godine.

Atraktivne futurističke slike za prve tekstove iz ove serije napravio je Žarko Beker (1936-2012), dugogodišnji ilustrator, strip umetnik i umetnički direktor u novinsko-izdavačkoj i štampariji Vjesnik. Ove „Fantastične priče bez fantazije“ bile su članci u kojima su pravljena futuristička predviđanja, ali zasnovana na onome što je 1960. godine zaista postojalo u arhitektonskim projektima i idejama. Sa već postojećim novim predgrađima koja su se gradila u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, poruka ne može biti jasnija - jugoslovenski socijalizam bio je sinonim za napredak, napredak koji se odvijao baš dok se o njemu govorilo. Prvi tekst u seriji započeo je rečenicom: „Tiha, jedva čujna monotona buka raketnih motora uspavala je mog sina“. Tekst je napisao dvadesetpetogodišnji novinar (A. Ungaro) koji tvrdi da ima 65 godina i vratio se kući nakon 40-godišnjeg odsustva i pronašao moderan grad u kojem dominiraju široke zelene površine i neboderi: aluminijuma, biće sačuvani i najlepši delovi starog grada “.

Jugoslavija

Wiki

Jugoslavija, Foto: Wiki

U ovoj sceni, koja čudno podseća na ono što se danas događa u Beogradu kada velike korporacije finansiraju i pokušavaju da izvedu projekat poznat pod nazivom „Beograd na vodi“, pisac u Globusu piše da je glavna železnička stanica uklonjena sa reke sada nove zgrade i javni parkovi. „Od Senjaka do Kalemegdana, na području koje je nekada sigurno bilo najružniji deo Beograda, sada nema ni traga haosu teretne luke, železnice i pustih, strmih livada.

Glavni znak promene bili su naizgled beskrajni blokovi Novog Beograda, od kojih je većina još uvek bila u fazi planiranja u vreme kada je Ungaro pisao svoj tekst. San o gradnji korbizijanskog betonskog grada na severozapadnoj obali Save datira još iz četrdesetih godina prošlog veka, ali san se počeo ostvarivati tek krajem pedesetih godina prošlog veka, nakon čega su usledile dve decenije oštre gradnje koja je dovela do modernističke ekspanzije grada od 220.000 stanovnika. Globusovim predviđanjima za Novi Beograd dominirale su zelene površine i pešaci, gde će se promet motornih vozila svesti na najnužnije, a stanovnici će se okupljati na centralnim trgovima, sa bioskopima i kafićima, duž šetališta. Muzeji i druge kulturne institucije biće smešteni u parku, pored reke.

Danas je realizovan samo taj poslednji deo tog opisa, zahvaljujući podizanju Muzeja savremene umetnosti, vrlo atraktivne zgrade s polomljenim uglovima, koja je završena 1965. godine, a ponovo otvorena, nakon temeljne rekonstrukcije, 2017. godine. Mnoge stvari zbog kojih je Novi Beograd danas prepoznatljiv, poput ogromnih, brutalno golih kula Geneka (Beogradska kapija), izgrađenih od 1977. do 1979. i blokova Bežanije, izgrađenih od 1976. do 1979., deluju mnogo luđe ( onostrani kkkk) od bilo čega što je Globus mogao zamisliti 1960. Međutim, autori tekstova u Globusu koji su se dobro zabavljali zamišljajući budućnost, povremeno su zaista znali da se približe kako će živeti u dvadeset prvom veku. Njihovi avioni lete 3.000 kilometara na sat i imaju velike TV ekrane na plafonima putničkih kabina. A putnici koji izlaze iz aviona dobijaju video telefone pomoću kojih mogu da rezervišu hotelske sobe ili se povežu sa njima do enciklopedijskih vodiča za destinacije do kojih idu.

Ljudi se kreću gradom u plutajućim taksijima ili plutajućim skuterima. Brodogradilišta u Rijeci grade atomske brodove, međurepublički poštanski saobraćaj odvija se raketama. Zajedno sa Novim Beogradom, drugi pravi najveći primer socijalističkog napretka bio je Novi Zagreb. Baš kao što je bio slučaj sa Beogradom, malo od ovog novog dela Zagreba izgrađeno je do 1960. Veći deo Novog Zagreba izgrađen je samo od sredine 1960-ih do sredine 1970-ih. Članak o Zagrebu u maju je objavio redovni saradnik Globusa Nenad Briki (1924-1984), koji će se kasnije proslaviti kao onaj koji je „otkrio“ i preveo italijanski strip Alan Ford. Brikiov milenijski alter ego gledao je Jugoslovenski fudbalski kup koji se igrao na novom stadeonu, koji prima 100.000 posetilaca, nakon čega je otišao u bioskop u Novom Zagrebu da pogleda dokumentarni film pod nazivom „Zagreb danas i jednom davno“ u kojem su detaljno prikazane razlike između 1960-ih i početkom narednog veka.

Jugoslavija

Wikipedia

Jugoslavija, Foto: Wikipedia

"Kamera je uhvatila naše dedove kako trče u smešnim odelima za drevnim vozilima, koja su nazivali tramvajima. Tada smo ih videli ceđene poput sardina u konzervi - ako znate, to je bio sada pomalo napušten način čuvanja ribe - unutar tih tramvaja, a onda dok trče prema ulazu u fabriku, sa strahom gledajući na satove “. Novi Zagreb je 2000. godine bio podeljen na mikro distrikte u kojima su ljudi mogli da prolaze udaljenost od svojih stanova u neboderima do ekološki prihvatljivih fabrika u kojima rade, a da ne trče za tramvajima. Ako bi neko morao negde u žurbi, onda bi pozvao taksi helikopterom ili se vozio superbrzim gradskim vozom. „Stari“ centar grada, oko trgova bana Jelačića i Ilice, pretvoren je u istorijsku pešačku zonu - parking garaže izvan centra odvratile bi ljude od ulaska automobila bliže centru.

Prostor oko ulice Proleterskih brigada (danas Ulica grada Vukovara) trebalo je da postane novo gradsko središte: stambene zgrade ovde su počele da se grade tek pedesetih godina, a nova gradska kuća završena je tek 1962. I danas ovaj deo grada ostaje pretežno područje glavnog grada. , sa Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog na jednoj strani široke avenije, Nacionalnom i univerzitetskom bibliotekom okruženom parkiralištima na jugu i kontroverznim fontanama postavljenim 2013. godine koje se pružaju prema horizontu. Ali teško je sve to nazvati središtem bilo čega - ulice su preširoke, automobilski saobraćaj ima prioritet nad pešacima, i uprkos čitavom nizu kafića ispod biblioteke, ljudi nisu stekli naviku da dolaze u šetnju.

Nove super četvrti

Ono što današnjem čitaocu najviše upada u oči u ovim tekstovima je pretpostavka da će se ove četvrti, kojima dominiraju široki bulevari i betonski neboderi, umnožiti i postati novi centri sve razvedenijih i decentralizovanih gradova. Svaka od ovih novih super-četvrti trebalo je da postane novo urbano jezgro u kome će ljudi raditi, gde će moći da idu u školu, gde će biti domovi zdravlja, prodavnice i zabavna mesta, a sve za one koji žive u tim četvrtima. Iako su mnoge četvrti na Novom Beogradu i Novom Zagrebu izgrađene sa vrtićima, bibliotekama i rojevima prodavnica, infrastruktura je ostala daleko od planova.

Paradoksalno, kapitalistička kultura tržnih centara, multipleksa i koncertnih dvorana dovela je do mesta poput Novog Zagreba i Novog Beograda društveni sadržaj koji su socijalistički planeri zaista zamišljali, ali nisu uspeli da postignu. Najneuverljiviji tekst posvećen Makedoniji izašao je u junu. Uprkos privlačnom naslovu („To je zemlja iz atomske bajke“), tekst nije ponudeo ništa posebno u smislu konkretnih ideja. Po dolasku u Skoplje, rečnim čamcem koji je plovio brzinom od 150 kilometara na sat, autor teksta Drago Tović - pseudonim koji je tada koristio poznati hrvatski i crnogorski novinar Drago Kastratović (1929-2006) - poveo ga je u organizovanu turneju. širom Makedonije, u automobilu na benzinski pogon, pa je video prelepe nove stambene blokove u Prilepu i hotele u Ohridu.

Ono što autor teksta u to vreme nije mogao znati bilo je da će glavni grad Makedonije pogoditi katastrofalni zemljotres 1963. godine, što je dovelo do ambiciozne rekonstrukcije i izgradnje grada koji se danas smatra modelom savremenog urbanog planiranja. U oktobru je Tović posjetio i glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo. Mnoge velike betonske stambene zgrade koje i danas čine Grbavicu izgrađene su već 1960. godine, pa je autor teksta bio oduševljen kako bi to izgledalo kada bude završen, zamišljajući tamo „bazene, cvetne krevete, fontane i vodopade“. . Globus je polagao velike nade u Marijin Dvor, kao mogući novi grad i društveni centar, zapadno od istorijskog jezgra Sarajeva. Planove za to područje najavio je bivši asistent Le Corbusier-a Juraj Neidhardt 1954. godine, a većina njih je već bila izgrađena kada se pojavio Globusov tekst.

Međutim, Neidhardtovo remek-delo, kompleks zgrada Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, završeno je tek 1982. Kako su 1980-te odmicale, jugoslovenski građevinski bum jenjavao tokom produbljivanja ekonomske krize izazvane velikim spoljnim dugom zemlje. Ideje o promeni gradova modernom arhitekturom, već megalomanskom u početku, morale su da sačekaju. Ono što seriju tekstova o Jugoslaviji 2000. godine čini posebno dirljivom nije samo činjenica da Jugoslavija kao država nije dočekala novi milenijum, već i da su bilo kakvi posleratni snovi o planiranoj izgradnji gradova postali čista iluzija.

Možda najtačniji tekst u seriji bio je onaj posvećen Ljubljani, u kojem je autor izjavio da se živopisni Stari grad na obali Ljubljanice nikada neće pretvoriti u rekreativne centre neke obnovljene metropole - iako je autor (opet Tović) preterao sa gradskom rekom sa svojim blagim talasima vidim hiljade čamaca, teglenica i čamaca - svi su napravljeni od plastike, svi u najrazličitijim bojama i oblicima. (...) Ovaj deo grada je zapravo zabavni park Ljubljane. temeljito izmenjena. Ljudi, buka, kostimi! " Globusov putnički tim nikada nije stigao do Splita, grada koji je munjevitom modernizacijom 1970-ih dobio stambeni kvart Split 3, planove za tržni centar Koteks i veličanstveni stadeon Poljud, izgrađen za otvaranje Mediteranskih igara 1979. godine. Ali, iako je Jugoslavija preživela samo u domenu mašte 2000. godine, Split ćemo uvek imati 1979. godine.

Komentari (2)

Antikomunizam

04.10.2020 09:56

Josip Broz Tito, Karadjordjevo 1971g: Prije će Sava poteći uzvodno nego što će hrvati dobiti državu!

Mitomanija

04.10.2020 09:56

Vojislav Šešelj u Hagu(u svoju odbranu): Mi nikada nismo hteli da stvaramo nekakvu Veliku Srbiju nego samo da pod svaku cenu pa i silom ako treba sačuvamo Jugoslaviju na okupu jer je ona kao takva CELA za nas bila ta Velika srbija!