Tara
Tanjug/Dimitrije Gol
Tara

Tanjug/Dimitrije Gol

Tara, Foto: Tanjug/Dimitrije Gol

Vredni domaćini shvatili su da se turizam menja, a da su prohtevi stranih turista sve veći i da ih obično letovanje odavno više ne ispunajva. Zato su se bacili na posao i iz čistog kamena isklesali putovanje koje će vam se urezati u sećanje. Adrenalinska tura preti da postane pravi hit, pre svega jer je bezbednost podignuta na najviši nivo, pa u njoj mogu da uživaju i mladi i stari, i oni koji nisu vični ovakvom vidu "planinarenja".

Pa kakva je to adrenalinska avantura ako je sve bezbedno, upitaće se neko? Isto pitanje motalo se po glavama i novinarima iz Srbije koji su krenuli put Crne Gore da isprobaju najnoviju ponudu naših komšija.

Petnaestak snimatelja, fotografa i reportera stiglo je u Bar rano ujutru, odakle su nas odmah prevezli na obližnju plažu "Dolcinijum". Još dok smo se približavali videli smo gomilu šarenih padobrana u vazduhu, ali tek kada smo prišli obali shvatili smo da nije u pitanju nikakav karneval. Desetine momaka i devojaka surfovali su na talasima, a umesto čamaca vukao ih je vetar! Odmah smo shvatili da ovo neće biti baš obično putovanje, a to je bio tek početak. Prava avantura nas je tek čakala.

PROČITAJ JOŠ:

Narednog dana smo se prevezli na vrh obližnjeg brda, gde su nas dočekali momci iz Turističke organizacije Bar sa gomilom šlemova, konopaca, pojaseva i druge opreme za kanjoning. Vremešni novinari počeli su da razmenjuju zabrinute poglede, mnogi verovatno tek shvatajući gde su krenuli. Međutim, iskusni vodiči odmah su razbili strah i počeli da nas opremaju. Posle nekoliko minuta već smo bili u kristalno čistoj vodi do kolena, levo i desno od nas strme litice... nazad više ne može, samo napred. Slegnuli smo ramenima i krenuli...

Kanjon Rikavac

D.K.

Kanjon Rikavac, Foto: D.K.

"Hoće neko da skače", pitao je vodič, a nama je kroz glavu prošlo "Gde bre da skačemo"? Ispred nas nalazila se litica od pet-šest metara visine, prostora tek toliko da se okreneš, a vode ni do pojasa. Pa ovi nisu normalni, mislim se, ko može da skače ovde? Gledam kolege oko sebe, svi ćute, gledaju ko će prvi da progovori. Mislim se, ne smem sada da se obrukam, moram da skačem, samo još ne znam u šta.

Tek kada sam se primakao ivicu vidim da nije baš opasno kao što izgleda. Nas četvorica spremnijih smo se prijavili za skok, ali šta sa ostalima? "Nikakav problem", reče jedan od vodiča, i poče da namešta konopce. Nije prošao ni minuta a sve je bilo montirano, i jednog po jednog spustiše ih niz strmu liticu kao da su stepenice. A mi stojimo gore i gledamo, već nas hvata panika. Pitamo vodiče "Jel duboko", čisto da razbijemo strah. Kažu ništa ne brinite...

Prekrstih se, i skočih... jedan, dva, tri... četiri... udarac u vodu, počinjem da tonem, a dole, nema kraja! Stvarno duboko, do dna nisam ni stigao. Izronih na površinu i tek tada shvatih, pa ovo je sjajno! Ispade da i nije tako strašno kako je izgledalo odozgo!

Ceo kanjon jedva da je 800 metara dugačak. Kako su nam rekli, Rikavac je jedan od lakših, namenjen upravo za one koji žele avanturu, ali ne previše. Za one smelije imaju posebno iznenađenje. Ovakve ture se organizuju u još četiri kanjona u okolini, a pravi izazov je Nevideo, nekoliko kilometara dug, prepun prepreka. Ali i ovaj "manji" je bio dobar izazov. Trebalo nam je nekoliko sati da ga pređemo, a vodiči su sve vreme trčali oko nas kao po livadi. Njima strme litice nisu predstavljale nikakav problem. Ko je imao i najmanje straha odmah su ga spuštali konopcima tako da nije moglo ništa da mu se desi.

Kanjon Rikavac

D.K.

Kanjon Rikavac, Foto: D.K.

Oko podne izbisno na isto mesto odakle smo i krenuli. Umorni, ali svi redom nasmejani, otišli smo na ručak, pa na spavanje. Sutra nas čeka još.

Ujutru ista ekipa vodiča dolazi po nas, ali sada sa džipovima. Ovog puta ne idemo u kanjon, već na ofroud avanturu. Sa četiri terenca skrećemo sa glavnog puta na makadam, pa pravo u planine. Poslednjih godina sve se više priča o uništavanju prirode. I stvarno, gde god da krenete po Evropi svuda su putevi, gradovi, infrastruktura. Beg u divljini mnogima već deluje kao nešto o čemu se pričalo nekada, ali to ovde nije slučaj. Za razliku od mnogih mesta, u Crnoj Gori ova prava, divlja, priroda, još postoji. Nepregledne šume, brda, a ni jedne kuće na vidiku! Kome je dosta grada i saobraćajne gužve, ovde može da se osami dok ne napuni baterije.

Kozjim stazama dolazimo do tunela. Kažu nam to je u vreme Austro-Ugarske bio glavni put za Podgoricu. Danas se više i ne koristi, osim onih retkih lokacala koji još znaju za njega. Kroz tunel izbijamo na drugu stranu planinskih masiva, još nekoliko sati vožnje po vrletima, i pred nama se pojavljuje Skadarsko jezero. Stajemo na prvi vidikovac i ćutimo. Puca pogled da sve strane, kamen, voda, šuma... šta čoveku više treba.

Dole nas opet dočekuju domaćini. Domaće vino, rakija, riba... na dobro se čovek lako navikne. Ali žurimo dalje. Treba stići do Šćepan polja za videla.

Kanjon Rikavac

Promo

Kanjon Rikavac, Foto: Promo

U kampu "Sastavci" smeštamo se u bungalove. Sutra je ono glavno.

Naš vodič Irena ustala je pre svih i krenula da nas diže iz kreveta - na obali su nas već čekali vodiči sa opremom za rafting. Neoprenska odela su ovde obavezna, jer je Tara ledena čak i usred avgusta na plus 40. Dok se oblačimo vidim odjednom gomilu ljudi kako se spremaju za rafting, pričaju na ruskom. Onda još jednu turu, Nemci. Pa Slovaci, pa Kinezi... Dok smo stigli do odredišta shvatih da je pola sveta ovde. Mora da je dobro, ne bi prevalili toliki put da nije.

Tara

Tanjug/Dimitrije Gol

Tara, Foto: Tanjug/Dimitrije Gol

Delimo se u dve ekipe, i sa dva gumena čamca krećemo niz Taru. Iskusni vodič gleda šta radimo i počinje da se smeje. Shvata da niko od nas veslo u životu nije držao. Nikakav problem, pušta nas da mlatimo po vodi, nama se čini da nešto radimo, a on sam upravlja čamcem. Pa i nije ovaj rafting toliko zanimljiv, mislim se. Plovimo po mirnoj vodi, upeklo sunce. Onda nam podviknu "Veslaj sad!" Gledam šta mu bi, kada ispred nas odjednom ogroman brzak, ma pravi vodopad! Čamac počinje da skače, zamahujem onim veslom koliko mogu, a onda kao da smo poleteli. Sekund kasnije čamac udara opet u vodu, počinje da klizi po stenama i peni. Neko iza mene vrišti, sad već ništa ne vidim jer me talasi sve vreme zapljuskuju preko glave!

Onda se sve smirilo, opet mirna voda. Okrećem se iza sebe, vidim svi su još u čamcu, smeju se kao ludi. I meni smešno. A onda opet "Sad veslaj!" Opet ulećemo u brzake, cika, skakanje, pa opet mirno... pa opet! Sati prolaze, više ne znamo ni gde smo. Uhvatila nas euforija, smejemo se ko blesavi, više nije bi bitno zbog čega.

Tara

Promo

Tara, Foto: Promo

Negde na pola puta pravimo pauzu. Stajemo na mestu gde je već parkirana gomila čamaca, a onda se drvenim stepenicama penjemo pravo u kafić! Kako su ga ovde nepavili ni sam ne znam. Puta nema nigde, a ogroman drveni šank, klupe i stolice kao da su pale sa neba. Tek tu su. Sedamo ko gde stigne, a onda nam kažu tu je iza vodopad, to moramo da vidimo!

Ni sam ne znam koliko je sati bilo kada smo se vratili u kamp. Sunce me udarilo, veslanje zamorilo, mogao sam samo da sednem i da naručim kafu. Stvari su srećom već bile spakovane, ušao sam u kombi i zaspao. Probudio sam se negde u Beogradu. Nema planina, nema šuma ni Tare... obećah sebi, čim odem na odmor vraćam se na Taru!