Evo Morales
AP Photo/Juan Karita

 

Evo Morales

AP Photo/Juan Karita

Evo Morales, Foto: AP Photo/Juan Karita

Svrgavanje obojenom revolucijom predsednika Bolivije Eva Moralesa i kupovina stanova u Moskva Sitiju porodice Bašara Asada, izazvali su lavinu članaka na temu života u emigraciji bivših predsednika.

Evo Morales je izbegao u Meksiko, a iza kupovine stanova porodice Bašara Asada stoji njegov brat od strica Rami Maklufa, koji je kupio 20 stanova u pomenutom delu Moskve. Interesantnija od toga kuda odlaze svrgnuti lideri je tema emigracije i njihovog povratka na vlast. Naime, samo tokom poslednje dve decenije svedoci smo da prinudni odlazak u emigraciju nije nimalo zabavan i ne znači obavezno i kraj političke karijere.

Podsetimo, događaji iz Bolivije i Sirije nisu nova pojava. Mimo očekivanja, 21. vek obiluje državnim prevratima, pri čemu borba za vlast nije ništa manje surova nego ranijih vekova. Na primer, 2011. smatra se godinom državnih prevrata (portal telegraf.by), mada ni kasnije nije bilo mirno. Državni prevrati obično su se vezivali za nestabilne države Azije, Južne Amerike i Afrike, ali moderno doba je u spisak dodalo i države Bliskog istoka i Evrope (Rumunija, SR Jugoslavija, Ukrajina, Grčka, Španija…).

PLODOVI ARAPSKOG PROLEĆA

U 21. veku smena lidera događala se obojenim revolucijama („najplodniji“ period je bilo tzv. Arapsko proleće na Bliskom istoku), dok se smena lidera u Evropskoj uniji dogodila izazivanjem krize evra (u evrozoni). U Arapskom proleću prvi je „pao“ predsednik Tunisa Zin el Abidin Ben Ali, koji je vladao ovom zemljom od 1987, da bi posle obojene revolucije, 14. januara sa porodicom pobegao u Saudijsku Arabiju, gde se nalazi i danas.

Hosni Mubarak

EPA/Khaled Elfiqi

Hosni Mubarak, Foto: EPA/Khaled Elfiqi

Sledeći je bio egipatski predsednik Hosni Mubarak, koji je predsednikovao od 1981. Potom je na udar SAD i NATO saveznika došla Libija, gde je u vojnoj agresiji ubijen lider Muamer Gadafi, koji je vodio državu od 1969. godine. Zatim je svrgnut predsednik Jemena Ali Abdala Saleh. Vladao je od 1978. Obojena revolucija dobila je i ratnu fazu, u kojoj je ranjen, te je prebačen u Saudijsku Arabiju na lečenje. Krajem novembra 2011. potpisao je ugovor o predaji vlasti u državi, a njegov naslednik je postao njegov potpredsednik, general-major Abd Rabuh Mansur el Hadi.

U Jordanu se takođe osetilo Arapsko proleće – kralj Abudula II zbog protesta je morao da odstrani premijera Samira el Rifaia. Maroko je osetio „proleće“ 29. novembra kada je kralj Mohamed VI pod pritiskom revolucionara morao da imenuje za premijera islamistu Abdelila Benkiranea, tj. da smeni Abasa el Fasija, koji je na tom mestu bio od 2007. godine. Slična sudbina pogodila je i Kuvajt, pa Liban. Sirija se održala, naravno zahvaljujući pomoći Rusije i Irana, te je upravo ovde slomljeno Arapsko proleće. Posle svega sa sigurnošću se može reći da su novi lideri, koji su na vlast došli na talasu obojenih revolucija, po pravilu menjali dotadašnju državnu politiku, prihvatajući SAD i Izrael i njihove interese kao svoje.

Godina 2011. bila je teška i za evropske lidere, zbog krize u zoni evra. Na udaru „evra“, tj. zbog krize je došlo do smene vlasti u sledećim državama: Irska, Finska, Portugalija, Španija, Grčka, Danska, Belgija (gde je kriza formiranja vlade trajala 18 meseci), Andora i Letonija. Posledice ove „krize evra“ nisu do kraja objašnjene, ali se zna da su od nje profitirale američke banke s dominantnim jevrejskim kapitalom. U nekim državama poput Grčke formirane su otvorene proizraelske vlade.

Iste godine je i Japan doživeo smenu vlasti, zbog rušilačkih zemljotresa i cunamija, pri čemu je stradalo više od 20.000 ljudi. Oštećena je bila i nuklearka Fukušima.

Obala Slonovače se našla na udaru obojenih revolucionara 2010, a posle predsedničkih izbora. Borba za vlast u ovoj zemlji odnela je oko 3.000 života, a više od milion ljudi je moralo da napusti svoje domove.

Vlast je 2011. godine smenjena i u Beninu, Brazilu, Burkini Faso, Vijetnamu, Haitiju, Zambiji, Madagaskaru, Maleziji, Maliju, Nepalu, Nigeru, Papua Novoj Gvineji, Peruu, Ruandi, San Marinu, Singapuru, Somaliji, Tajlandu, Ugandi, Švajcarskoj i Jamajci…

PUTEVI IZGNANSTVA

Gubitak vlasti nije samo neprijatnost za lidere već i za stanovnike države, jer se politika menja, po pravilu na štetu domaćeg stanovništva. A šta se događa sa svrgnutim liderima?

Prema prvom scenariju, predsednici ili monarsi koji izgube vlast odlaze u emigraciju zajedno s porodicom i rođacima i tamo uglavnom provode ostatak života. Nekada u bogatstvu, nekada u siromaštvu.

Pravilo je da im nova vlast zabranjuje povratak u otadžbinu. Ovo je tipičan opis mnogih afričkih i latinoameričkih diktatora i predsednika. Oni obično odlaze u velike države, ali najčešće u London, dok iz Južne Amerike beže u SAD ili Španiju, a u novije vreme svrgnuti lideri beže i u Saudijsku Arabiju ili Emirate i Južnu Afriku. Ima, naravno, i izuzetaka. Mengistu Hajle Mariam bio je šef Etiopije, kojom je vladao 15 godina. Posle svgravanja u maju 1991. izbegao je u Zimbabve, gde se i sada nalazi. Znameniti lider Ugande Idi Amin, koga su svrgli 1979, 15 godina je potom boravio u Saudijskoj Arabiji. Jedan od pionira Pokreta nesvrstanih, predsednik Gane Kvame Nkrumah odstranjen je s vlasti 1966. godine, da bi se potom naselio u Gvineji, gde je čak postao potpredsednik.

London

Shutterstock

London, Foto: Shutterstock

London je mesto prebivališta ne samo bivših predsednika iz Afrike nego i svrgnutih monarha. Poslednji grčki kralj Konstantin, svrgnut od strane „crnih pukovnika“ 1976, prvo je pobegao u Rim, a odatle u London, gde je živeo do 2013, kada se vratio u otadžbinu.

Od postsovjetskih predsednika najinteresantniji je slučaj bivšeg predsednika Kirgizije. Askar Akajev živi u Moskvi, a Kurmanbek Bakiev, koji ga je svrgao, doživeo je sličnu sudbinu i emigrirao je u Belorusiju (Minsk). Neki od svrgnutih u emigraciji žive decenijama, kao na primer, rumunski kralj Mihaj, koji je živeo u Švajcarskoj 70 godina (poslednjih godina života imao je dozvolu da poseti otadžbinu).

Pored scenarija mirnog života u emigraciji postoji i drugi, ređi. On predviđa da po zahtevu novih vlasti zemlja u koju je emigrirao svrgnuti lider usliši želje novog lidera i izruči stare vršioce političkih funkcija. Po pravilu, oni završavaju u zatvoru ili im se izriče smrtna kazna, odnosno budu likvidirani „nesrećnim slučajem“. Sudbina bivšeg nikaragvanskog diktatora Anastasia Samose je interesantna. Naime, na njegov oklopljeni mercedes ispaljena je protivtenkovska raketa u prestonici Paragvaja, samo godinu posle svrgavanja s vlasti.

Godine 1963. SAD su predale Venecueli bivšeg predsednika Markosa Peresa Himensesa, svrgnutog pet godina ranije. U otadžbini je osuđen na zatvorsku kaznu od 13 godina, ali je pušten posle pet godina. Posle toga je otišao u Španiju, gde je živeo do smrti 2001. godine.

Ima i slučajeva kada su evropski lideri bežali u Latinsku Ameriku, što se dogodilo 1993. kada je iz Istočne Nemačke u Čile emigrirao Erih Honeker. Nevolje poslednjeg predsednika Istočne Nemačke počele su 1991. kada je otišao u Moskvu, ali posle raspada SSSR-a nove ruske vlasti su odlučile da ga predaju ujedinjenoj Nemačkoj.

Supružnici Honker su pobegli u čileansku ambasadu, ali su im domaćini u leto 1992. otkazali gostoprimstvo. Tadašnja vlada Rusije (te odluke se sada mnogi stide) predala je bivšeg generalnog sekretara Komunističke partije i poslednjeg predsednika Istočne Nemačke ujedinjenoj Nemačkoj, ali je posle šest meseci provedenih u zatvoru zbog bolesti (maligni tumor) pušten, posle čega je otišao u Santjago, gde je posle šest meseci umro.

Ima i slučajeva kada su se bivši lideri sami vratili u zemlju, na sopstvenu odgovornost. Svrgnuti od strane Francuza imperator Centralnoafričke Imperije Bokaso, u otadžbini je osuđen na smrtnu kaznu (u odsustvu), ali se posle sedam godina izgnanstva dobrovoljno vratio u Bangi. Hteo je da ponovi podvig njegovog idola Napoleona, tj. da se vrati na vlast. Međutim, Bokaso je ponovo osuđen, uz njegovo prisustvo, na smrtnu kaznu (nije dokazan kanibalizam), ali je kazna zamenjena sa 20 godina strogog zatvora. Odležao je samo šest godina u zatvoru, a po izlasku je živeo još tri godine. Sada je rehabilitovan i proglašen nacionalnim herojem, jer se pokazalo da su sve optužbe fabrikovali (zapadni) centri moći, pošto nije bio voljan da ispunjava njihove želje.

Međutim, ono što nije pošlo za rukom Bokasi, pošlo je nekolicini drugih svrgnutih lidera, što je treći scenario „života u emigraciji“.

Najpoznatiji „povratak“ u novijoj istoriji je povratak kralja Kambodže Norodoma Sihanuka, koji je tri puta bežao preko granice i tri puta se vraćao na vlast. Pri tome, nije uvek bio svrgavan; jednom se i sam odrekao vlasti (1953), kada je otišao u Tajland, da bi od Francuza isposlovao ubrzano sticanje nezavisnosti svoje države. Međutim, 1975. svrgao ga je general Lon Nol i Sihanuk je pobegao u Kinu, koja ga je i dalje smatrala šefom države. Pnom Pen zauzimaju „crveni Kmeri“ 1945. a Sianuk, koji se vratio, našao se u kućnom zatvoru. Godine 1979. Vijetnamci su svrgli Pol Pota i Sihanuk je ponovo pobegao u Kinu iz koje se tek 1990. vratio na tron. Prestola se odrekao 2004. u korist sina i ponovo otišao u Kinu, gde je umro u 90. godini života.

Pored Sihanuka ima još trijumfalnih povrataka iz emigracije na vlast. Huan Peron, predsednik Argentine 1946–1955, svrgnut je od vojske, posle čega je pobegao u Španiju, da bi se 1973. vratio i ponovo bio izabran za predsednika. No najneobičniji povratak na vlast je svakako, kako piše Petr Akopov za portal vz.ru, povratak Simeona Drugog, poslednjeg bugarskog cara. Simeon Drugi je proglašen za cara 1943. kada je imao samo šest godina, a već posle tri godine je izgubio vlast. Majka ga je prebacila u Egipat, potom u Španiju i nije ni sanjao da će se vratiti u komunističku Bugarsku. Međutim, sve se promenilo i 2001. Simeon Borisov Saksen-Koburg-Gotski je na čelu Bugarske. Naravno ne kao car već kao premijer (ima veća ovlašćenja od predsednika).

Zastave EU

Youtube/Printscreen

Zastave EU, Foto: Youtube/Printscreen

U novije vreme obojenom revolucijom svrgnut je ukrajinski predsednik Viktor Janukovič. Od tada Ukrajina je ušla u period svekolike degradacije i depopulacije. Posledice tek treba da se izuče i objave, ali to neće biti moguće dok su na vlasti svetski avanturisti, neonacisti i nacionalisti. Da podsetimo, posle obojene revolucije koju su organizovali Izrael, SAD i Evropska unija, predsednik Janukovič je 27. februara 2014. dobio garancije Moskve i prešao je u Rusiji, gde se i sada nalazi. Prema trenutnim informacijama ne radi na svom povratku u zemlju.

Askar Akaev, predsednik Kirgizije (1991–2005), svrgnut je posle februarsko-martovske obojene revolucije u zemlji (Revolucija tulipana), izazvane optužbama da je falsifikovao izbore. Akaev nije predao vlast bez borbe, ali je na kraju ipak primoran da napusti zemlju i pređe u Rusiju. Zaposlen je u Institutu matematičkih istraživanja složenih sistema, gde se bavi prognoziranjima događaja na planeti do 2050. godine.

Naslednik Akaeva, Kurmanbek Bakiev (na vlasti 2005–2010) svrgnut je državnim prevratom (2010) posle optužbi za korupciju. Prvo je pobegao u Kazahstan, a posle u Belorusiju, gde ga je pozvao beloruski predsednik Aleksandar Lukašenko.

Mohamed Reza Pahlevi, šah Irana (1941–1979), bio je prinuđen da beži iz zemlje posle Islamske revolucije 1979. Pobegao je prvo u Maroko, pa na Bahame, zatim u Meksiko, SAD, Panamu i na kraju Egipat, gde je i umro 1980. godine. Udovica Pahlavija živi u SAD.

Diktator sa Haitija Žan-Klod Duval (predsednik 1971–1986) vodio je državu 19 godina, faktički nasledivši oca, pri čemu je postao najmlađi predsednik u svetu. Godine 1986. svrgao ga je general Anri Namfri, posle masovnog protesta Haićana. Za vreme predsednikovanja u zatvorima ove države ubijeno je oko 50.000 njegovih političkih protivnika. Godine 1986. sud SAD, po tužbi dva građanina Haitija, obavezao je Duvala da im isplati dva miliona dolara kao moralnu kompenzaciju, kao i da vrati narodu oko 500 miliona dolara. Pošto bivši predsednik ništa nije platio, konfiskovana je njegova vila u Francuskoj 1994. godine, a 2002. zamrznuti svi računi u švajcarskim bankama. Godine 2007. Duval je pozvao Haićane da mu oproste greške i 2001. vratio se u zemlju iz Francuske, posle četvrt veka izgnanstva.