Otac Hariton
Youtube printscreen
Otac Hariton

Youtube printscreen

Otac Hariton, Foto: Youtube printscreen

Mi ipak u svoje ime stojimo iza toga da nam je ubistvo Oca Haritona ostavilo najveću ranu na srcu koja i danas posle skoro 20 godina ostaje neizlečiva dok se svakim odlaskom u Metohiju i obilaska Prizrena dodatno produbljuje, a ujedno i otklanja svaku „nedoumicu“ o životu posle smrti pojačavajući u nama onu silu najveću od svih – silu Božiju.

Pročitajte još:

Među brojnim žrtvama Kosovsko-metohijske tragedije su monasi Manastira Svetih Arhangela, Otac Hariton i Otac Stefan, koji su zverski stradali od Albanskih terorista tokom krvavih i podmuklih napada. Oni su oteti i ubijeni na najsvirepiji način samo zato što su monasi Srpske pravoslavne crkve. Njihova mučenička smrt i golgota koju su doživeli u ime Hrista, kao i stradanje mnogih pravoslavnih Srba i više od stotine uništenih i oskrnavljenih svetinja na prostoru Kosova i Metohije potvrđuje nesebičnu ljubav prema Hristu.

Ovaj svet otac Hariton je ugledao na Aranđelovdan, 21. novembra 1960. godine u seljačkoj porodici sa mnogo dece, otac mu se zvao Budimir, a majka Milka Lukić. Na krštenju dobio je ime Radoslav. Život najpre provodi u svom selu, gde usrdno pomaže svojoj porodici, da bi kasnije, školujući se i radeći kao profesionalni vozač 20 godina, revnovao u traženju istine i pravde. Želeo je, kao što je i bio vaspitan u svojoj porodici, da pošteno živi i da se trudi da pomogne svima. Stoga odlučuje da život provede monaški.

Preporučujemo i ovo:

Kod njegove porodoice ta odluka, kao što je u najvećoj meri to opšti slučaj, izaziva otpor i negodovanje. Njegova sestra kaže da su ga pokušali da ga odvrate na razne načine pa ga i podsećali da „ako se zamonaši neće imati svoju porodicu, svoju decu“. Na to je otac Hariton odgovorio „ni Sveti Sava nije imao decu pa ga deca i danas slave i pominju“. Monaški put je započeo u manastiru Crna Reka, kod Ribarića, 1995. godine. Iako je otac Hariton bio nemilosrdan neprijatelj telu svome i strogo osuđivao slabosti svoje, on je prema bratiji bio blag i krotak, predusretljiv, sastradalan i prijatan sa svojim osećajem za umesnu i krajnje umerenu šalu. Reči ogovaranja, osuđivanja ili nipodaštavanja drugih behu daleko od njega.

Takva njegova vatrena revnost, usrdnost na svim manastirskim poslušanjima, bezpogovorna poslušnost i umešnost u mnogim poslovima bili su razlozi što je on, posle dvoipogodišnjeg iskušeništva u Crnoj Reci određen za sabrata manastira Svetih Arhangela kod Prizrena koji se u to vreme obnavljao i očekivao svoje prvo bratstvo posle zapuštanja u tursko vreme. Zamonašen je 1998. godine, a to je bilo prvo monašenje u manastiru Svetih Arhangela posle 550 godina !

Neposredno nakon ulaska nemačkih snaga KFOR-a na Kosmet, pripadnici terorističke organizacije OVK kidnapovali su oca Haritona, 15. juna 1999. godine. Zločinci su ga uhvatili na očigled vojnika KFOR-a koji nisu preduzeli ništa da zločin spreče, dok je otac Hariton odvođen na mesto mučenja i stradanja. One su prvih dana svoje misije, posmatrale naoružane bande OVK ekstremista koje su otimale i ubijale desetine Srba ovog grada. Obezglavljeno i teško osakaćeno telo oca Hatirona, je pronađeno u okolini Prizrena tek 8. avgusta 2000. godine. Glava sveštenomučenik Oca Haritona nije pronađena do dana današnjeg.

Njegovi ostaci su sahranjeni u manastiru Crna Reka. Prema nalazima medicinskih istražitelja, ostaci Oca Haritona su pronađeni na neobeleženom mestu u okviru albanskog groblja sela Tusus u blizini Prizrena. Mnogi identifikovani nalazi potvrđuju da je telo ostavljeno na otvorenom nakon ubistva, stoga što je ostao samo skelet. Utvrđen je lom nekoliko rebara i leve ruke. Nedostajali su glava i deo kičme. Prsluk koji je nosio je raskomadan,u prednjem delu što ukazuje da je utroba moguće bila rasporena. Svedoci su kasnije potvrdili da su bezbožnici nakon brutalnog ubistva igrali fudbal sa lobanjom svetog Haritona.

Rane u predelu srca ukazuju na mogućnost višestrukih teških uboda nožem, što nesumnjivo dokazuje izrazito bolnu smrt. Uz njegovu mantiju, pronađena je lična karta i molitvena brojanica. U posmrtnom izveštaju koji je dostavljen Međunarodnom Sudu za ratne zločine se potvrđuje otkidanje glave i teška sakaćenja. Počinioci ovog nesvakidašnjeg zločina još nisu pronađeni.

O ocu Haritonu jedan njegov sabrat je rekao:

„Da su mu tražili da im preda samo manastirski auto on to dobrovoljno po cenu života ne bi dao, a kamo li da mu neko u veru pravoslavnu dira, i još, dokle je god mogao da govori on im je duboko verujem, uz karakterističan osmejak potpuno smireno govorio da oni samo rade svoj posao, duboko žaleći zbog njih što su takvi, kao sveti Vukašin klepački, a o prisustvu njegovog smirenja nam svedoći ritualna razjarenost mučitelja, koji su mu nekolike kosti isitnili, a nad glavom se verovatno izrugivali i trofejno hvalili, jer glave ne beše sa pronađenim kostima novomučenika Hristovog.“

„…Tihi, krepke volje, vatreni revnitelj
bez straha od smrti podviga ljubitelj.
Bogoljubnim srcem obdaren si bio
zato si za Hrista rado krv prolio.“

Nemoguće je ne pustiti suzu na stihove koji opisuju život i stradanje ovog novomučenika, a danas i sveca Haritona Lukića.