Pavle Vuisić osuđen je 1963. godine na četiri godine strogog zatvora zbog saobraćajne nesreće kod Stare Pazove u kojoj je poginuo njegov saputnik Ilijašević, dok je Slobodan Đorđević teško povređen i tek posle 11 dana došao svesti. Teške posledice pretrpeo je i sam glumac, povredio je ruku, iščašio nogu i potpuno uništio svoj „fiću“, ali je posle ponovljenog suđenja oslobođen, a Vrhovni sud Srbije 1965. godine pravosnažno potvrdio oslobađajuću presudu.
Nesreća se dogodila 21. decembra 1961. godine oko osam časova ujutru na auto-putu kod Stare Pazove.
Vuisić je upravljao svojim „fićom“, u kojem su se nalazili Ilijašević i Slobodan Đorđević, kada je automobil prešao na levu stranu kolovoza i sudario se sa autobusom beogradskog preduzeća „Lasta“.
Posledice su bile stravične. Ilijašević je poginuo, Đorđević je zadobio teške povrede, dok je i sam Vuisić povređen.
Prvostepeni sud smatrao je da je odgovornost za tragediju bila na glumcu. Prema stavu optužbe, vozio je po klizavom kolovozu i zaleđenom snegu, pod dejstvom alkohola i brzinom koja nije odgovarala uslovima puta, a zatim je prešao na suprotnu stranu.
Vuisić je, međutim, od početka davao sasvim drugačiju verziju.
Tvrdio je da je neposredno pre sudara kamenčić, koji su zadnji točkovi kamiona ispred njegovog vozila odbacili sa puta, udario u šoferšajbnu „fiće“ i razbio je. Nagli udar, rasipanje stakla i gubitak preglednosti doveli su, prema odbrani, do toga da skrene ulevo.
Prvi sud toj priči nije poverovao.
Vuisić je 16. oktobra 1963. osuđen na četiri godine strogog zatvora, a vozačka dozvola oduzeta mu je na tri godine.
Njegov branilac, advokat Velimir Cvetić, uložio je žalbu, a na daljem suđenju upravo je razbijena šoferšajbna postala jedan od ključnih detalja slučaja.
Veštaci su procenili da „fića“ nije jurio, već da se kretao između 25 i 30 kilometara na sat. Jedan od njih objasnio je da čak i kamenčić veličine manjeg oraha može da razbije vetrobransko staklo.
Odbrani je posebno išao u prilog iskaz Slobodana Đorđevića, jedinog Vuisićevog saputnika koji je preživeo.
On je opisao gotovo isti redosled događaja kao veštak: najpre je čuo udar, zatim zujanje i rasipanje „sekurit“ stakla, osetio nagli prodor vazduha, a potom je usledio snažan sudar posle kojeg je izgubio svest.
Veliki deo procesa vodio se i oko pitanja da li je Vuisić zaista bio pijan.
Tužilaštvo je tvrdilo da je prethodno boravio u kafanama i pio špricere, a pojedini svedoci govorili su da se nakon nesreće osećao miris alkohola.
Odbrana je takve tvrdnje osporavala.
Konobar Ivica rekao je pred sudom da je Vuisić sa društvom bio trezan i da su u restoranu u Staroj Pazovi pili kafu i kiselu vodu. Tvrdio je i da ga je vozač autobusa Nikolić u sudskom hodniku nagovarao da kaže da je društvo popilo litar i po vina.
Đorđević je, takođe, tvrdio da je Vuisić prethodne noći spavao kod kuće. Prema njegovom iskazu, rano ujutru ga je probudio kako bi krenuli da obave poslove oko automobila, ali su potom promenili plan i sa Ilijaševićem krenuli ka Inđiji da kupe kratke kožne kapute.
Sporno je bilo i svedočenje prema kojem Vuisić navodno nije odmah operisan u Zemunskoj bolnici jer je još bio pijan.
Dežurni lekar dr Todorov kasnije je, međutim, izjavio da sa čovekom koji je to tvrdio nije ni razgovarao i da takvu izjavu nije dao.
Odbrana je dovela u pitanje i deo uviđaja. Jedan od svedoka koji je učestvovao u njegovom sastavljanju priznao je da se u trenutku nesreće nalazio u Sremskoj Mitrovici, zbog čega je Cvetić osporavao tvrdnju da je svega nekoliko minuta posle sudara mogao da bude na licu mesta i pouzdano zabeleži tragove kočenja i polomljenog stakla.
Advokat je insistirao da se Vuisićeva krivica ne može zasnivati na pretpostavkama i protivrečnim iskazima, posebno jer nije postojao pouzdan medicinski dokaz da je glumac bio pod dejstvom alkohola.
Ukazivao je i na činjenicu da je Vuisić u nesreći i sam mogao da pogine, da je povređen, izgubio prijatelja, gotovo ostao bez drugog saputnika i uništio sopstveni automobil.
Višegodišnja sudska borba na kraju je donela potpuni preokret.
Prva presuda je ukinuta, pa je Vuisić januara 1965. ponovo stao pred sudije.
Novo sudsko veće prihvatilo je ključne argumente odbrane i donelo oslobađajuću presudu.
Tužilaštvo se žalilo, ali je Vrhovni sud Srbije 16. juna 1965. odbio žalbu i potvrdio presudu Okružnog suda u Sremskoj Mitrovici od 20. januara iste godine.
Tako je proces koji je za Pavla Vuisića počeo presudom od četiri godine zatvora završen njegovim pravosnažnim oslobađanjem, dok je mali kamenčić koji je, prema odbrani, razbio šoferšajbnu ostao jedan od najupečatljivijih detalja čitavog slučaja.
ANTRFILE 1
BONUS VIDEO:
Komentari (0)