Spavaonica u Kumodraškoj
Vladimir Marković
Spavaonica u Kumodraškoj

Vladimir Marković

Spavaonica u Kumodraškoj, Foto: Vladimir Marković

Nedavno je ekipa „Alo!“ posetila tu ustanovu. Od direktorke Nevenke Nikić Simatković i ostalih zaposlenih saznali smo ko sve tamo boravi i kako se bore sa teškom situacijom.

Kako nam je ona rekla, tokom hladnih dana ta ustanova ne odbija nikoga ko dođe na njen prag. Dešavalo se da korisnike deca dovedu do kapije, a zatim odu.

Nevenka Nikić Simatković

Nenad Vujanović

Nevenka Nikić Simatković, Foto: Nenad Vujanović

 

- Životne priče korisnika su različite, a svaka je teška na svoj način. Na tu tugu se nikada ne naviknete - rekla je Simatkovićeva za „Alo!“ i dodala da je svaka osoba koja uz podršku Prihvatilišta izađe iz teške situacije i posle doticanja dna krene napred za njih veliki uspeh i satisfakcija.

Pročitajte još:

Neki slučajevi, pored sveg truda da se pronađe rešenje, deluju beznadežno. Nekada korisnici odbijaju saradnju. To nije slučaj sa našom sagovornicom Vesnom Teslić. Ona je i pored brojnih nedaća koje su je tokom života zadesile zadržala nadu da će joj jednom biti bolje.

- Kao dete, sa roditeljima sam lepo živela. Otac je umro, a majka prodala kuću, pa je usledio težak period. Kasnije sam se udala, opet je lepo počelo, dobila sam dete, ali onda smo oboje ostali bez posla. Bilo je toliko teško da smo sina morali da damo u hraniteljsku porodicu sa četiri godine. Sada ima 11 - zadržavajući suze, ispričala nam je Vesna. Kako kaže, ljudi koji ga sada neguju nisu korektni prema njoj. 

Vesna Teslić

Nenad Vujanović

Vesna Teslić, Foto: Nenad Vujanović

 - Sada nemam ništa. Bila sam u domu, ali plašila sam se kada sam ostala sama. Ovde sam došla pre nekoliko meseci. Počela sam da heklam, vezem, štrikam. Možda jednog dana budem mogla da prodajem te radove. Posle muževljeve smrti ovde su me vratili u život - rekla nam je zahvalna Vesna.

U Prihvatilištu ima i onih koji nisu zadovoljni tretmanom. Jedan od njih je Šaip Redžepovski. On je došao u Prihvatilište jer je u alkoholisanom stanju pao na ulici. Nakon ukazivanja pomoći u domu zdravlja, doveli su ga u Prihvatilište. Kako nam je rekao, više od 30 godina ne radi. Pre toga nekoliko meseci radio je u „Gradskoj čistoći“, ali nije bio zadovoljan. Nije zadovoljan ni tretmanom u Kumodraškoj.

Šaip Redžepovski

Nenad Vujanović

Šaip Redžepovski , Foto: Nenad Vujanović

 - Treba mi nešto toplije. Ne daju mi dovoljno slatkog, a ja sam dijabetičar i treba mi nekoliko čokoladica svaki dan - žali se on.

Kako nam je objasnio, bez stana je oko godinu dana, a pre toga je imao nekoliko vanbračnih žena, kod kojih je živeo, ali nije išlo.

Najbrojniji u Prihvatilištu su oni koji ne vide izlaz iz loše situacije. Za svoje sudbine krive sreću, ali i loše ljude. I. N. iz Sremske Mitrovice došao je u Beograd nakon porodičnog kraha. Alkohol je i njega doveo do ulice, odakle su ga prolaznici doveli u Kumodrašku.

- Radio sam u pilani, ali napustio sam, misleći da ću lako naći drugi posao. Nije bilo tako. Radio sam sve i svašta, a onda sam sa tastom počeo da kradem bakar. Otišao sam u zatvor zbog 1.700 dinara - priča on.

Dok je bio u zatvoru, supruga se preudala. Po izlasku se odao alkoholu. Od supruge se rastavio. Očajan, odao se alkoholu. U godinu i po dana ceo život se okrenuo protiv njega.

- Voleo bih da počnem život iznova, da se zaposlim i pružim nešto svom detetu, da me ne zapamti kao propalicu - kaže riđokosi čovek tužnih plavih očiju.