Sendvič
Profimedia.rs
Sendvič

Profimedia.rs

Sendvič, Foto: Profimedia.rs

Za mnoge ljude protein je postao etiketa da je nešto zdravo i ima nutritivnu vrednost. Tako nailazimo na natpise na etiketama poput: “visokoproteinska salata sa tunom”. Dolazi u pakovanju bez propratnog povrća, koje je salati inače davalo “šmek”, tako da ona sama za sebe sada nema poente. Ko će to da jede?

Kako društvene mreže mnogo utiču na naše živote u poslednje vreme, možete primetiti da se na Pinterest-u pojavilo novo interesovanje – “protein”. Pored “slatkih životinja” i “motivacionih citata” i ovaj “tag” možete da pratite. U 2017. godini reč “protein” se pretraživala 64 miliona puta. Opsesija proteinom tera ljude da popiju protein u prahu i to zovu obrokom.

Pročitajte još:

Morate posetiti supermarkete na zapadu kako biste shvatili da mnogi ljudi smatraju protein nekom vrstom univerzalnog eliksira. Naslov članka u “Wall Street Journal-u” iz 2013. godine glasio je: “Ako na kutiji piše PROTEIN, ljudi će sigurno kupiti”. Danas pored proteinskih čokoladica, proteinskih smutija možete kupiti i proteinske nudle, proteinske palačinke, proteinsko pecivo, pa i proteinsku kafu – šta god to bilo! Čak i namirnice koje su prirodno bogate proteinima poput sira i jogurta prodaju se u verzijama sa visokim procentom proteina. Najčudnije od svega je “proteinska voda” – prozirna tečnost sa ukusom voća i “whey” proteinom (proteinom u prahu) – jer voda sama za sebe nije dovoljno zdrava, zar ne?

Skoro polovina potrošača u Ujedinjenom Kraljevstvu svesno želi da “doda” više proteina svom načinu ishrane, piše Gardijan. Ovo je istražio brend koji prodaje žitarice i žitne kaše “Weetabix”. I oni takođe imaju svoju proteinsku verziju, čija je kutija za 50 penija skuplja od originalne.

Nema ništa čudnog u tome što ljudi smatraju protein važnim. Pored masti i ugljenih hidrata, protein je jedan od ta tri osnovna makronutrijenata. Bez ugljenih hidrata možemo preživeti, ali ne i bez masti i proteina.

Međutim, potreba za proteinima je postala “akutna opsesija” kod ljudi iz razvijenih zemalja. Toliko mnogo da unose doze proteina iznad one koja je preporučena. Sudeći po podacima iz 2015. godine koje je objavila UN organizacija za ishranu i agrokulturu, prosečna osoba u SAD-u i Kanadi unosi 90 grama dnevno, skoro duplo više od preporučenog unosa. Prosečna osoba u Evropi unosi do 85 grama, dok prosečna osoba u Kini unosi 75 grama proteina dnevno. Postoje ozbiljne činjenice koje ukazuju na to da preveliki unos proteina može dovesti do oštećenja jetre, bubrega i kostiju.

Dejvid L. Kac, direktor istraživačkog centra za prevenciju Yale-Griffin, dodaje da se ova “protein manija” toliko rasprostranila prvenstveno zato što mnogi ljudi sada smatraju ugljene hidrate i masti sumnjivim. Kako on kaže, “prvo su nam rekli da smanjimo šećere, ali umesto celih zrna žitarica i sočiva, prešli smo na brzu hranu sa manje masnoća”.

“Onda su ljudi u prehrambenoj idustriji “čuli” za trend da se izbacuju ugljeni hidrati i prodali su nam brzu hranu bogatu proteinima”, kaže Kac.

U ovom svetu obilja, ljudi su izgleda u večitoj potrazi za tom jednom sigurnom supstancom koju mogu konzumirati u neograničenim količinama, a da se ne ugoje.

Naša anksioznost po pitanju proteina dovodi nas do ishrane bogate mesom, sojom, šećerima i industrijskim prerađevinama, jer nam je ona plasirana kao “proteinska”, iako mnogi od tih proizvoda ne sadrže ni malo proteina.

Trenutni proteinski “fetiš” je posledica mnogo većeg fenomena u poslednjih 10 godina – nutricionizma, piše Gardijan. Već deceniju postoji tendencija da mislimo o tome što jedemo i pijemo kroz nutrijente, pre nego kroz cele sastojke i njihovu kompleksnost. Kombinacija dijeta i pametnog marketinga nas je dovela do ovde. Nije bitno da li se fokusiramo na “niske vrednosti masnoća” ili “niske vrednosti ugljenih hidrata” – pravimo iste greške kada je ishrana u pitanju.

Mnogi ljudi koji mogu sebi da priušte lososa, tunu i druge “dragocenosti”, podmirili su svoje dnevne potrebe za proteinima. Međutim, većina ljudi nije u takvoj finansijskoj situaciji da može sebi da priušti ovakvu ishranu. Siromašne porodice će često posegnuti za čipsom i jeftinom pastom kako bi “preživele” do sledeće plate. Ovo je jedan od razloga zašto postoji tako veliko tržište “jeftinih grickalica” koje imaju bar neki ukus proteinskih jela, ali zapravo sadrže ugljene hidrate i ulja. Pored svih proteinskih čokoladica i šejkova, mnogi su i dalje “gladni proteina”.

Deficit proteina je deo veoma kompleksnog problema i pitanja: šta je pogrešno u modernim dijetama?

Problem je što PRAVO pitanje – Da li unosim dovoljno proteina? – postavljaju POGREŠNI ljudi, zaključuje britanski list.