Vinarija "Despotika"
Nenad Pavlović
Veselin Despotović

Nenad Pavlović

Veselin Despotović, Foto: Nenad Pavlović

Pošto se posetilac ili putnik namernik ispne na 230 metara visoki breg, na kome se vinarija nalazi, puca pogled koji ne nikog ne ostavlja ravnodušnim; vidi se sve od Avale, Kosmaja, Bukulje, Venčaca, Oplenca do Rudnika.

Da se vino pravi od pejsaža, ni od čega drugog, ovo bi najbolje ispalo. Ali, i mi laici znamo, za dobro vino je potrebno mnogo više.

Vinarija

Nenad Pavlović

Burići od srpskog hrasta, Foto: Nenad Pavlović

Veselin Despotović, prvi čovek vinarije, uz osmeh objašnjava da su, kada su počinjali, imali na umu da ne mogu da budu najstariji, ni najveći, pa im ni nije ostao neki izbor – morali su da budu najbolji! Zvuči kao duhovita dosetka, ali posle izvesnog vremena u vinariji posetilac shvati da se iza toga ima dosta istine i da bi ovo lasno mogao da im bude moto.

- Namera nam je da promovišemo ne samo ovaj kraj nego čitavu Šumadiju i Srbiju. Vinarije kakva je naša ne bi trebalo da budu samo proizvodni objekti, ima tu mnogo šta da se pokaže, ispriča i ponudi. Mnogi se iznenade kada dođu, pogotovo stranci, ne očekuju ono na šta ovde naiđu – skromno kaže Despotović.

Uputstvo za uživanje

Na svakoj etiketi vina „Despotike“, osim uobičajene preporuke – koliko stepeni bi trebalo da bude temperatura vina kada se služi, stoji i savet koje bi jelo bilo adekvatan prilog, ali i koja muzika i koja knjiga, proza ili poezija. Tako „Svedok“ ide uz rižoto sa morskim plodovima i „Tražim pomilovanje“ Desanke Maksimović i „Preko reke“ grupe „Vrelo“. Zato recimo „Nemir“, uz raviole sa piletinom i voćne torte, traži „Ona se budi“ „Šarla akrobate“.

Tura kroz vinariju, kakvu smo mi, a verovatno i ostali posetioci prošli, zaista je doživljaj, no da bi se razvio vinski turizam preduslov je, naravno, ono prvo - vino. Kapacitet Vinarije „Despotika“ je 250.000 litara godišnje, a sada su stigli negde do četvrtine te brojke. I ne žure. Od kvantiteta, sami kažu, bitniji im je kvalitet. Ne manjka im ni originalnosti i autentičnosti, počev od toga kako im se vina zovu: „Svedok“, „Dodir“, „Dokaz“, „Znamen“, „Nebo“, „Trag“, „Nemir“…

- Da se vino zove recimo „Kaberne Šumadija“, priznaćete, ne ide. Kada smislite ime, po našem zakonu, da biste ga prijavili morate da priložite i obrazloženje naziva. Kolega koji je to radio dođe i kaže mi: „Ja sam napisao ovako: ’Nemir’ – stanje u kome se našao vlasnik kada je shvatio u šta se upustio“, i pita „jel da predam“. Kažem: „Predaj“. I tako je ostalo – uz osmeh priča anegdotu Despotović.

Muzej

Nenad Pavlović

Muzej, Foto: Nenad Pavlović

Inače, kada su izvezli vino u Holandiju, pitali su distributera, Holanđanina, da li da prevode nazive, ovaj je rekao da to nikako ne čine, čak je insistirao da etikete ostanu na ćirilici, toliko mu se dopalo ono što je čuo.

A imao je šta i da vidi kada ih je posetio, od prelepih vinograda, kroz koje se dolazi do same vinarije, preko pogona sa najsavremenijom opremom u prizemlju, do podruma sa hrastovom buradi u podrumu, desetak metara ispod objekta.

Vinarija

Nenad Pavlović

Vinarija "Despotika", Foto: Nenad Pavlović

 

Srpska burad

U podrumu „Despotike“ sva burad su hrastova, od srpskog hrasta, s ponosom ističu. Ima tek nekoliko od francuskog i mađarskog hrasta, ali vino koje u njima odležava služi, objašnjavaju, samo da se uporedi sa onim iz buradi od srpskog drveta, ne i za prodaju.

- Na mestu gde je izgrađena vinarija bio je orah. Morao je da bude izvađen, ali nismo želeli da ga se odreknemo, da ga zaboravimo, od njega je načinjen ovaj sto – ne bez ponosa pokazuje sto u podrumu Jugoslav Škarić, marketing menadžer vinarije ali, i vodič, čak i kustos, jer „Despotika“ u ima i Muzej vinodeljstva i Galeriju vinarela.

U muzeju je izložen deo istorije vinarstva ovog kraja, a ona je poduža i bogata. Ima tu svega, od edikta rimskog imperatora Proba, preko fresaka iz naših srednjevekovnih manastira na kojima se jasno razaznaju sorte grožđa koje i danas ovde uspevaju, pinterskog alata iz 18. do frižidera, bez struje, na led, u kome se vino čuvalo početkom prošlog veka. Vinareli u galeriji su radovi brata vlasnika, akademskog slikara, kako im i ime kaže, umesto bojom rađeni su vinom i vremenom, baš kao i vino, dobijaju patinu, ali i blede.

Nama ostaje samo da se nadamo da, u okolnostima kakve su trenutno u nas, neće izbledeti ambicija i ljubav prema vinodeljstvu koju ljudi iz „Despotike“ pokazuju svakim svojim vinom i na svakom koraku dok pokazuju svoju vinariju.

 

 

Tagovi