Radoman Irić
RAS

I ovog puta je, posle bliskog susreta države i građanina Predraga Blagojevića iz Niša, u javnosti plasirana „drama“ u kojoj se čin legitimisanja lica koje sobom ne nosi lična dokumenta u domaćoj novinarskoj literaturi naziva zlostavljanje ili tortura novinara.

Kada smo se probudili u ponedeljak, dočekala su nas saopštenja novinarskih udruženja NUNS-a i NDNV-a, koja traže hitno pokretanje postupka protiv policajaca koji su radili svoj posao na način kako se svuda u svetu radi, a koji se u niškim žargonu, od pojave Blagojevića, zove „zloupotreba službenog položaj i prebijanje novinara“.


Bez ironije: i ovog puta, Blagojević je priveden zato što je odbio da se na njega primeni u svetu univerzalni zakon legitimisanja. I ovog puta, Blagojević je, umesto lične karte, ponudio svoj omiljeni(!) dokument - novinarsku legitimaciju. I ovog puta Blagojević se mnogo kurčio prema policajcima koji su radili svoj posao, ponašao se neprofesionalno, čak prepotentno, ponižavajuće.


U svesti onih koji pamte malo više i malo bolje od drugih ima nešto što se javnosti mora objasniti. Blagojević bi napokon morao da se zapita na osnovu kojih zasluga, posebno onih novinarskih, malo-malo na ulici zaplače kao malo dete. Kada bismo ta njegova pravila istraživačkog novinarstva primenili, recimo, na “Novine vranjske“, NUNS bi morao 52 puta godišnje da pravi slična saopštenja. Na sreću, ovakvog Blagojevića, koji glumi ludilo, davno smo pročitali. A vikend pošiljka „Južnih vesti“ iz Niša, koja je brzom poštom „otpremljena“ nekim međunarodnim organizacijama i ambasadama, kažu da je zakasnila.