Tuga tužan plač očaj otac smrt
Shutterstock
Tuga tužan plač očaj otac smrt

Shutterstock

Tuga tužan plač očaj otac smrt, Foto: Shutterstock

Zašto me zovu "Doktor"? Pa zato što sam doktor. Mislim, lekar sam. Po struci, da. Radim u ordinaciji opšte prakse. Ali ovde na Rabu (psihijatrijska bolnica u Hrvatskoj) nisam doktor, ovde sam pacijent. Kako se to dogodilo? A čujte, bolest ne bira, nažalost...

Imam neke elemente PTSP-a, ali tu sam prvenstveno zbog alkoholizma, kojim sam pokušao lečiti depresiju i anksioznost. A to su moji primarni poremećaji – depresija i anksioznost.

To što ste lekar ne može vas zaštititi od svih stvari. Neko je jak kao hrast, a neko slab kao breza. Neko podnosi život, neko drugi slavi život, a nekoga život zgazi.

Zadnjih pet-šest godina sam imao "okidače" koji su me doveli do samosažaljenja i prestanka borbe za život. Imao sam velike kredite koje nisam mogao vraćati, žena mi je obolela od raka pa je 2010. godine dobila metastaze, majka mi je umrla par meseci pre toga, a otac nešto ranije.

Dakle, tih nekoliko stvari, plus teške životne okolnosti, plus činjenica da sam bio privatnik u zakupu pa sam se morao vratiti u ordinaciju opšte prakse, sve je to rezultiralo mojim psihičkim slomom.

Tuga, depresija

Shutterstock

Tuga, depresija, Foto: Shutterstock

Žena je zbog teške bolesti celu svoju platu trošila na vitamine, i ja više nisam mogao biti privatnik, odnosno plaćati medicinsku sestru, lekove, knjigovođu... Nisam više mogao preuzimati poslovni rizik, pa sam išao u Dom zdravlja, na nižu platu.

Uglavnom, to su sve porodični problemi i teškoće gde bi neki jači čovek rekao: "Okej, nije sjajno, ali boriću se." A ja sam bio preslab i okrenuo sam se alkoholu, koji je samo pojačao taj krug depresije i anksioznosti. Žena mi je 2013. godine umrla i tada sam prvi put došao ovde na Rab.

Imam već odraslu kćerku koja je celo vreme školovanja bila odličan đak i sada je odličan student na jednom vrlo zahtevnom fakultetu. S njom sam u dobrim odnosima, ali to više nije to. Jer ona je bila moja mezimica i bio sam dobar tata, moram to reći.

Ali osete se posledice moje bolesti, više ne mogu komunicirati s njom kao pre. Malo zato što je ona bila u pubertetu i sada u adolescenciji, a malo zato što sam ja promenjen. I tako su naši odnosi danas poluhladni.

Nažalost, još uvek mogu piti, a meni je dosta nedelja-dve pijenja da bolest uhvati maha. Ja svaki put odlučim da ću apstinirati, ali očito u mojoj odluci nešto fali.

Kao lekar, ja znam teoretski sve o tom problemu, ali to mi ne pomaže, barem mi dosad nije pomoglo. Kad jednom shvatiš da za alkohol ne postoji ni razlog ni povod, onda si tek na početku puta do izlečenja.

Ovde na Rabu se družim s drugim bolesnicima, dosta razgovaram s onima koji imaju PTSP. I njima pokušavam reći ono što ću sada kazati vama. Meni i ljudima iz moje generacije su nekada išli na živce borci iz Drugog svetskog rata, članovi SUBNOR-a, kad su pričali o svom ratovanju. A evo sada je od Domovinskog rata prošlo dvadeset pet godina, znači kao da je danas 1970. godina i kao da sad SUBNOR-ovci pričaju o ratu. Eto, takvi smo mi danas.

Muškarac

Shutterstock

Muškarac, Foto: Shutterstock

Mene čeka možda još pet godina života, možda još samo jednu godinu, a možda i trideset godina, jer moji dugo žive. I normalno da želim biti dobar otac, pogotovo što je moja kćerka sada ostala bez mame. Mislim da sam došao do spoznaje da ujutro moram ustati i biti srećan, a ne razmišljati gde sam ostavio pivo.

Na bolovanju sam, nameravam da se vratim na posao. Svi kažu da sam dobar lekar, meni posao predstavlja zadovoljstvo.

S obzirom na bolest, ja sam svoje prijatelje rasterao. Dva najbolja prijatelja sam maknuo – rekao sam im da mi ne dolaze u bolnicu dok sam bolestan, nego da mi dođu kad budem zdrav. Zašto? Zato što bi mi oni rekli da ne pijem i da prestanem piti, a to nijedan alkoholičar ne voli čuti.

Kćer mi ne sme pozvati prijateljicu kući, jer se boji kakav ću ja biti, to mi je jasno. Ono što mi nije jasno jest kako je ona ispala tako dobra. Mislim da ne zaslužujem tako dobru kćer.

Moram to popraviti, kao što moram pozvati i prijatelje natrag.

Razumem da nekoga može čuditi kako to da me lekarsko znanje o pogubnim posledicama alkoholizma nije moglo zaštititi od tih posledica. Ali morate znati da ja tada nisam bio lekar, nego slabić. To je racionalno, a ovo su emocije. To nema veze jedno s drugim.

Sada imam pedeset osam godina, još sedam godina ću raditi. Dakle, imam dovoljno vremena da se vratim u normalan i zdrav život. Bitna je odluka da se čovek prestane zavaravati kako tobože postoje razlozi za alkoholizam. Nema razloga.

Komentari (2)

mia

07.08.2018 23:58

Posle negovanja clana porodice bolesnog od raka,covek se oseca iscedjeno,kao da ga je teretni voz pregazio!

milena

12.08.2018 19:05

alkohol je čudo! ne znaš da li je lakše sa njim ili bez njega!